Knjiga za plažu

26.09.2009., subota

Uvrebani vrebač

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Franjo Janeš: »Noć mrtvih živaca«, roman, Algoritam, Zagreb, 2009.

U jednom novozagrebačkom parku, oivičenom vrlo prometnom avenijom, garažama i superneboderima, događaju se strašne stvari. Ima prestrašenih, ima ozlijeđenih, a ima i mrtvih. Aktera tih zbivanja ima od deset do petnaest, neki su se tu zatekli kao pojedinci, neki u paru, neki pak čine grupu, a ima i životinja. Uglavnom ne znaju jedni za druge, ali interakcije između pojedinih članova tog silom prilika stvorenog skupa ljudskih i ostalih živih bića, izazvane bilo podlom namjerom bilo pukom slučajnošću, višestruko su isprepletene. Tko će koga zaskočiti, tko će koga, da prostite, naguziti, tko će u koga ispaliti četrnaest metaka, tko je uvrebao vrebača, tko nije uspio snimiti garažni snuff-film, ali mu se posrećilo snimiti ulični, kome se uopće nije posrećilo, koga je u odsutnom času izdala sreća, a koga srce, koga su štikle spasile, a koga upropastile, i kakve veze s cijelom tom pričom imaju fluorescentna mačka, minijaturna zamka za medvjede i beba u kontejneru… to su neka od pitanja koja će se u godinama što slijede postavljati na kvizovima radi potvrđivanja ili produbljivanja znanja o ovom urnebesno smiješnom i groteskno jezovitom romanu.

Janeš je za protagoniste svoga romana odabrao doista spaljene likove, različite jedino stupnjem njihove ludosti i izborenom hijerarhijom u suštinski najdonjim dijelovima društvene ljestvice. Međutim, to je tek početak mozaika strave i smijeha: tim je ionako poremećenim likovima u zamršenom kolopletu uzročno-posljedičnih zbivanja pisac natovario i zadatke koji toj ludosti daju priliku i da se razmaše. Naravno, ništa im ne polazi za rukom (jer, drugi su likovi tu da ih ometu, zbune, prestrave, ponište), čak i kad se radi o banalnom dolasku iz točke A do točke B, pogotovo ukoliko put između te dvije točke vodi kroz spomenuti park.

OK, imamo lude likove i otkačene događaje u romanu, sve obojeno crnim s oštrim nijansama krvavog, ali zabava tu ne prestaje: Janešovo pripovijedanje je onaj pravi začin koji dojam urnebesa diže za nekoliko potencija. Najbliži i najvećem broju potencijalnih čitatelja najrazumljiviji opis stila kojim se pisac ovdje poslužio bio bi u riječi: alanfordovski. Ili, recimo, šijanovsko-tarantinovski. A to shvatimo kao veliki kompliment. Maštovite i bezobrazne jezične kombinacije, igre riječima, slogovima i njihovim značenjima dodatno flambiraju ovaj već dobrano zamiješani književni specijalitet. Izokrenuti i novostvoreni pojmovi na grafemskim razvalinama starih općih mjesta ponekad čak upućuju i na angažiranost teksta, socijalnu, političku ili edukativnu, neizbježno satiričnu, češće još i ciničnu. Ali, pogodili ste, to nije sve. Postigavši sve što se moglo na sadržajnoj razini, pisac se u ovome romanu još igra i tekstom kao formom, grafičkim subverzijama podvlači već dovoljno atraktivne fabularne. A ni to nije sve - knjiga ima na korice prikeljeni CD s pjesmama autorovog benda, a te se pjesme kao kukavičje jaje provlače i kroz roman, najčešće u prizorima kad ih likovi, uglavnom ne htijući, slušaju na radiju.

Uglavnom, tko uobičajenu domaću književnu produkciju drži dosadnom, tko traga za štivom koje nudi malo više uzbuđenja, akcije, krvi, eksplozija, perverznog seksa, straha i jeze, političke nekorektnosti, jezične maštovitosti i raskalašenosti; za literaturom u kojoj pošteđeni neće ostati ni policajci, ni gradonačelnici i njihova razmažena djeca, ni umjetnici, ni znanstvenici, ni liječnici ili psiholozi, ni njihovi pacijenti, ni umirovljenici, ni hendikepirani, ni estradne i medijske zvijezde - tko dakle traži takvu beskompromisnu prozu čitajući »Noć mrtvih živaca« izuzetno će se zabaviti, a na trbušnim mišićima izgraditi besprijekorne pločice.

(Objavljeno u Glasu Istre, 9. svibnja 2009.)

- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gospodari boli

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nikola Stjelja: »Užasi godišnjih doba«, zbirka priča, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2009.

Sve grublje, sve besmislenije i sve bezrazložnije nasilje postaje sindrom našeg doba. Je li to nešto novo? Je li to tek statistička pojava, pripada li općem mentalitetu vremena i prostora, ili postaje psihozom sociološki još nekategoriziranog naraštaja?

Iz crnih kronika, nasilje se već dulje vrijeme prelijeva i na stranice domaćih književnih djela. Nije to sasvim nova pojava, ali je novija. Nekako ju je začeo Denis Peričić svojim romanom Hrvatski psycho, nastavio Vlado Bulić odličnim višeslojnim romanom Putovanje u srce hrvatskoga sna, a prema još jednom domaćem romanu s nasiljem u prvom planu, Metastazama Ive Balenovića, napravljeni su i kazališna predstava i film.

Korpusu hrvatske književnosti o nasilju pridružio se i istarski autor Nikola Stjelja svojom zbirkom kratkih priča, simbolično naslovljenom Užasi godišnjih doba. Obrazac Stjeljinog pripovijedanja, kad se radi o karakterizaciji nasilnika i njihovih žrtava, puno je zgusnutiji nego u rečenim romanima. U duljoj prozi ima vremena i za predah, za ubacivanje nekog pozitivnijeg lika, za povremene doze kajanja ili traženja »društvenog« opravdanja za nasilničko ponašanje glavnih likova. U Užasima godišnjih doba nema ni latentnih pozitivaca, ni moralnih premišljanja. Nasilnici u ovim pričama ne oklijevaju, osim možda zbog nazočnosti neželjenih svjedoka ili policajaca; njihove su namjere jasne i čiste: oni žele nanijeti bol, oni žele zagospodariti tuđim tijelom, oni žele oduzeti život. Samoobranu žrtava Stjeljini literarni nasilnici smatraju kršenjem moralnog zakona u svojoj glavi, tada postaju još okrutniji, jer ih, osim zadovoljenja sadističkih nagona, obuzima i spoznaja da opravdano kažnjavaju neposlušna beznačajna bića.

Vjerujem da ne treba naglašavati da su književna djela predozirana nasiljem u biti žestoki vapaji protiv nasilja, pozivi na prepoznavanje, obranu i prevenciju od nasilnika, apeli za odgoj takvih ljudskih bića koja neće priznavati nasilje kao sredstvo komuniciranja među ljudima? Međutim, ponekad je mana proze koja tematizira nasilje u tome što prosječnom čitatelju prosječne situacije u kojima se susreću nasilnici i njihove žrtve bivaju previše daleko, onkraj shvaćanja da se takve stvari događaju i sasvim blizu, u istome gradu ili selu, u istoj zgradi ili čak još bliže. Zato se autor poslužio svojevrsnim trikom: u početnim pričama nasilje doista biva daleko, u razmjerima obuhvatljivima crnom kronikom što se prati iz sigurnosti dobro zaključanoga doma. Postupno se, međutim, zone egzistencije nasilničkog mentaliteta sve više približavaju, i geografski, i na razini socijalnih lokacija, sve do prividno uzorne obitelji, ili uskih prijateljskih krugova. Nitko nije siguran, ni na ulici, ni na krovu zgrade, ni u gluho doba noći, ni usred bijela dana. Nasilje vreba odasvud, nanošenje boli i uzimanje života gotovo je sport za luđake na slobodi, jednako u Beogradu i Zagrebu ili Umagu ili neimenovanom istarskom selu.

Gradacijom ugroženosti od nasilja istodobno se umnožavaju i izvori nasilništva: od pojedinaca to postaju skupine, žrtve postaju žrtve pukim svojim nalaženjem na nezgodnome mjestu u nezgodno vrijeme, ali još se nešto graduira kako se zbirka primiče kraju: spoznaja da ima takvih društvenih okruženja u kojima je nasilništvo obrazac normalnoga, podrazumijevajućeg ponašanja. Iako svaka priča donosi po jednu malu pojedinačnu ljudsku dramu, sve zajedno one grade zastrašujuću sliku današnjice. Ove brze, potresne i dinamične pripovijesti rastužit će i razbjesniti čitatelja onako kako crna kronika to nikad ne bi mogla. Provjerite zašto.

(Objavljeno u Glasu Istre, 2. svibnja 2009.)

- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Napeto slaganje varijabli

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Damir Hoyka: »Xavia«, SF roman, V.B.Z., Zagreb, 2009.

Poznati fotograf Damir Hoyka još je prije nekoliko godina najavio izlazak svog znanstvenofantastičnog romana, u kojem bi, kako je tada govorio, u kontekstu sagledive, ali tehnološki naprednije budućnosti prikazao i neke svoje nazore o smislu i humanističkoj misiji umjetnosti. Sada, kad je Xavia napokon pred nama, možemo ustvrditi da je fotograf-pisac u ovome romanu zapravo otišao i puno dalje te da je umjetnost u cijeloj kompoziciji i fabuli romana tek podloga za dublja i ozbiljnija promišljanja humaniteta, svjesnosti i inteligencije uopće.

Na prvu loptu reći ću da je roman izuzetno uspio, dobar je, dinamičan, uzbudljiv, vuče na čitanje u jednom dahu, zadovoljava sve, pa i najsitničavije zahtjeve SF žanra, od uvjerljivih tehnološko-znanstvenih potankosti do pomno razrađene uzročno-posljedične logike u radnji. Roman obiluje atraktivnim akcijskim scenama jurnjava i pucnjava, potjera i bjegova; pri kraju nam se razotkriva i jedna od najbolje napisanih scena borbe u virtualnoj stvarnosti u domaćoj SF književnosti, no to ipak nije akcijski roman s »pucačinama« kao glavnim atrakcijama. Potku mu čini kriminalističko-špijunsko-urotnički zaplet s neizbježnom političkom pozadinom, a u predasima između napetih zbivanja lelujaju rasprave među likovima u kojima se, jednako ili čak i više nego u faktografskoj fabuli, pročešljava duhovna nadgradnja toga svijeta i vremena.

Granice i dimenzije duhovne i tjelesne ljubavi, estetike i umjetnosti; pitanje ljudskih prava i potencijala humaniteta u umjetnim inteligencijama i androidima; racionalnost ili iracionalnost odanosti, lojalnosti i žrtve; i naposljetku, moralno pravo pojedinca da uzurpira moć (vlast, znanje, resurse) u ime jednostrano proklamiranog općeg dobra - to su sve problemi koji u dramatski skladnoj isprepletenosti opterećuju likove romana i motiviraju njihov nagon za preživljavanjem.

Ono što me zadivilo u ovom romanu, koji je ipak napisao pisac-debitant, ranije nepoznat prilično strogoj domaćoj žanrovskoj sceni, izuzetno je vješto slaganje varijabli u broju i »vrsti« likova i njihovim međusobnim odnosima. Na trenutke se čini da tih varijabli ima čak i previše (ponekad sasvim naglo iskrsnu nove na koje naprosto nismo računali), ali sve su kanalizirane vrlo vješto u jednu zajedničku jednadžbu koja, da se izrazim rječnikom SF-čitatelja, funkcionira.

U prologu romana dočekuje nas parafraza mita o Sizifu, vješto protkana motivima iz mita o Prometeju; kasnije se fragmenti tog prologa ponavljaju kao djelići sna glavnoga junaka. On, fotograf Wade Zeeland, nesvjesno pokreće kasnije događaje umjetničkim performansom o virtualnim dvojnicima; a nekoliko godina kasnije prijatelj znanstvenik povjerava mu na testiranje najsavršeniji model androida, ženoliku Sabrinu, u čijoj umjetnoj inteligenciji Zeeland svjesno nastoji provocirati osjećaje. Već bi i Sabrina bila dovoljna za nastavak zapleta, ali pojavljuje se i druga glavna protagonistica: Xavia, samosvjesna virtualna kopija stvarne osobe, znanstvenice koja sudjeluje u tajnom projektu tehničkog ostvarenja Zeelandove umjetničke zamisli. Iako postoji samo u »mreži«, a sugovornicima se prikazuje kao projekcija, Xavia postaje bitan član ekipe koja će se suprotstaviti zloupotrebi konvertera, uređaja za izradu virtualnih kopija stvarnih ljudi; a romanom sasvim fino, pa čak i duhovito, frcaju iskre suparništva Xavije i Sabrine za Zeelandovu emocionalnu naklonost.

Već i ovako dosta složena jednadžba alijanse pozitivnih likova dodatno se komplicira uvođenjem nove varijable, Zeelandovog prijatelja, bivšeg komandosa, koji mu je apsolutno odan, ali ne može pojmiti virtualna bića i androide kao ravnopravne osobe. A ima pozitivnih likova još i više. Negativci su u početku, naravno, nepoznati; snage reda koje progone pozitivce očekivano su izmanipulirane, ali njihova su oružja svejedno stvarna, no kad razotkrivanje dođe do kraja, ispostavlja se da negativac nije samo jedan, ali i da među negativcima vlada raskol.

Čak i epilog donosi zanimljive i neočekivane obrate, potvrđujući da nećemo znati na čemu smo sve do zadnje stranice. A na čemu smo sa Xaviom? Na nedvojbeno jako dobrom i žanrovski vrlo uspjelom romanu. Pravoj poslastici, čak.

(Objavljeno u Glasu Istre, 25. travnja 2009.)

- 21:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Klopka za uobraženog osvajača

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Veselin Gatalo: »Priče za nemirnu noć«, zbirka SF&F priča, Međunarodni centar za mir - Planjax, Sarajevo, 2008.

Svojevremeno sam obožavao jednu omanju zbirku priča belgijskog pisca Marcela Mariena: u Likovima s krme većina pričica nije zauzimala više od jedne stranice, rijetko dvije do tri, ali svaka je bila izuzetno nabijena dramatikom i izuzetnom karakterizacijom likova. Dugo su mi te Marienove priče bile uzor za pojam kratke priče uopće, a i danas mi često posluže kao dokaz da se na jako malo prostora može reći jako puno, ne uskraćujući ništa što nam treba da bismo razumjeli i doživjeli i likove i radnju, a da opet možemo uživati u primarnoj svrsi kratke priče: pripovijedanju. Netko drugi bi rekao: stilu. Ja ću reći: neodoljivoj želji da pročitane retke čujemo izgovorene, skoro šaptom, uz odsjaje logorske vatre, negdje u divljini, u atmosferi u kojoj su priče nekoć izvorno i nastajale, za zabavu i pouku u isti mah.

Na te davno spoznate zakonitosti kratkopričaškog umijeća podsjetila me zbirka Priče za nemirnu noć mostarskoga pisca Veselina Gatala, autora čije sam druge knjige već predstavljao. U žanru znanstvene fantastike Gatalo je dosad u vlastitoj knjizi objavio samo izvrstan i Sferom nagrađeni roman Geto, no po njegovim kratkim SF&F pričama znamo ga i iz pazinskih istrakonskih zbirki i iz raznih drugih višeautorskih publikacija. Sad su one tu, na jednom mjestu, nekoliko znanih uz puno veći broj neznanih, i ovako, između istih korica, zajedno umnogostručavaju dojam jako dobro izučenog pripovjedačkog zanata, po kojemu smo Gatala i prije cijenili.

I ove su priče odreda kratke, na po nekoliko stranica svaka, ali unatoč vrlo različitim motivima, svaka je od njih dramaturški vrlo pomno izgrađena i vrlo nabijena doživljajima i zbivanjima, kao da se u svakoj kondenzirao po jedan mali roman. U njima prevladavaju klasični znanstveno-fantastični ili fantasy zapleti: susreti s izvanzemaljcima, kataklizme i posljednji trenuci čovječanstva, nevolje koje donose novi izumi i tehnologije, sraz čovjeka i umjetne inteligencije, nelagoda u susretu s nadnaravnim, osvajačka arogantnost čovjekova u istraživanju svemira, propitivanja što je ljudsko i što je normalno…

Kroz te će nas priče voditi napeto pripovijedanje, često prekinuto šokantnim preokretom na samome kraju. Evo samo jednog primjera: južnjački vojnik iz američkog građanskog rata obraduje se izvanzemaljcu u astronautskom skafanderu i njegovim moćnim oružjima kojima će moći preokrenuti ishod rata… ali se nemalo iznenadi kada došljak iz svemira skine kacigu i otkrije crno lice.

Broj likova je u većini priča carverovski minimiziran: drama se počesto događa tek između njih dvoje, ponekad čak i samo s jednim likom, koji svojom sviješću i postupcima oponira čitavom čovječanstvu ili nekom drugom entitetu… Gatalo je i dosad u svojoj literaturi pokazao da posebno voli životinje, pa se i u ovoj zbirci naprosto moralo naći nekoliko priča s animalnim glavnim likovima, a neke od njih razrađuju vrlo zanimljiv motiv seljenja ili posuđivanja duše odnosno svjesnosti između čovjeka i životinje.

Naravno da Gatalove znanstveno-fantastične priče razotkrivaju i ismijavaju slabosti čovjekove, bilo univerzalno na razini čovječanstva, bilo na razini prepoznatljivih i lako identificirajućih osobnosti. Čovjek je, najnovija povijest to zorno pokazuje, unatoč evoluciji i napretku, još uvijek agresivna napuhana samoživa budala, pohlepan je i posesivan, uobraženo uvjeren da je dominacija svemirom i svim drugim bićima njegova sudbina i misija.
Pisci znanstvene fantastike već odavno uvjeravaju čovjeka da je zapravo izuzetno malen, i da bi bolje bilo da svoje karakterne osobine, i kao čovjek i kao čovječanstvo, stane humanizirati i mijenjati barem u istom ritmu u kojem napreduje i tehnološki. Pisci znanstvene fantastike su, međutim, najčešće izvrsni socijalni psiholozi: znaju da će budalaština nadvladati razum. I zato je čovjek itekako zaslužio sve što mu se događa i što će mu se još dogoditi u znanstveno-fantastičnoj literaturi. Pa tako i u ovim pričama Veselina Gatala. Jako dobro ispričanim pričama.

(Objavljeno u Glasu Istre, 18. travnja 2009.)

- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gibljivo mišićje prošlosti

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Max Marković: »Zapisi starog šajzera«, zbirka priča, vlastita naklada, Zagreb, 2008.

Prođeš u životu razdoblje mladalačkog otkrivanja svijeta, pa zatim Novi val, fazu kvartovskih druženja, opijanja, tučnjava i svega što uz to ide, pa jedan neuspjeli brak, odradiš i ratnu fazu, zasitiš se velegrada, bježiš na selo, otkrivaš u sebi i kulinarsko umijeće, polako se smiruješ, stišavaš gnjev i ogorčenje, naposljetku, svedeš svoj svijet na nekolicinu bliskih prijatelja s kojima te ne vezuje samo to što ste preživjeli i opstali zajedno, nego i sličan svjetonazor. A crv inteligencije ne da ti da samo mirno promatraš, da adrenalinske faze aljkavo slažeš na krivulje uspona i padova, da se pasivno prepuštaš sustavu vrijednosti koji se oko tebe nemilice srozava. Umjesto toga gledaš, razmišljaš, analiziraš i - pišeš, svoju životnu priču, stisnuvši zube, nek' je trpka, nek' je mukotrpna, ali tvoja je, njome se ponosiš, iako u tvom životopisu ima i stvari kojima se ne ponosiš, al' hrabrost je i to priznati i napisati. Naposljetku, sasvim je u skladu s tvojom osobnošću odbijanje da rukopis, što je nastajao možda godinama a možda i u trenu, nudiš naokolo izdavačima koji bi po njemu kljucali i štipali, možda ga i samo uzastopce šutke odbijali, produžavajući frustraciju svime što si među željene korice već utrpao…

I zato, ako su Max Marković, potpisan kao autor Zapisa starog šajzera, i Mladen Marković, potpisan kao nakladnik ovog zanimljivog izdanja ista osoba, predmnijevam da sam koliko-toliko ispravno rekonstruirao povijest nastanka ove možda autobiografske, a možda i potpuno fiktivne knjige. U pričicama razvrstanim u nekoliko tematskih cjelina pisac nam se nudi na dlanu, u potpunosti se rastvara, razlažući razloge i motive svojih životnih epizoda, svoje poglede na svijet. A oni su možda malo opori ali dosljedni, grubi i nježni u isti mah, ovlašni kad se radi o naoko velikim stvarima, minuciozni kad je riječ o sitnicama što život znače.
Maxove ili Mladenove priče su, kako je sam napisao u prologu, »dijelovi nečeg davno živog, nekadašnje jako i gibljivo mišićje moje prošlosti«, one su »ukusni zalogaji prošlosti i mašte«. Prvi blok priča posvećen je ženama i ljubavi, i to s jako zanimljivim rasponom emotivnih stanja. U jednoj će priči on i ona istraživati granice uzajamnog divljenja, u drugoj pak ustvrditi da nisu jedno za drugo jer su oboje od iste, lovačke vrste, a u nekoliko će nam priča pripovjedač sasvim otvoreno i iskreno pričati kakvu je ženu zapravo tražio cijelog svog života, i što to s njegovim ljubavima nije valjalo. Valja reći da je u ovim pričama stil ujedno i ispovijedan i samokritično-ciničan, čak do lepršavog izrugivanja samome sebi, vlastitim (ne)sposobnostima i (ne)moćima.

U drugome je bloku humor preuzeo dominaciju, i to u sasvim neuobičajenome podžanru: kulinarskoj prozi. Desetak priča o kulinarskim receptima garnirano je urnebesno smiješnim preporukama o tome kako prikupljati namirnice (kaj nemaš, to ukradeš, ne) i kako ih pripremati, što pritom piti i u kakvom društvu biti, a kakvo radije izbjegavati. Dodatnu draž ovim gastro-pričicama daje začin bližeg ili daljeg povijesnog konteksta, a i literarnih referenci ovdje ima napretek.

Slijedi niz egzistencijalnih priča, počesto ispričanih iz alkoholne vizure, koje pokrivaju čitavu kozmogoniju, teoriju uzroka, posljedica i zavjera, svega onoga o čemu se priča u birtijskome mraku. Za njima dolazi ciklus ratnih priča. Tu se javlja posebna grupa likova (Pipo, Pes i Pepe), koji od Legije stranaca do domovinskih ratišta i predaha u bjelosvjetskim pribježištima preispituju motive i porive što ih tjeraju u opasnost, a domoljublje ili koristoljublje nisu jedini među njima, nisu čak ni prevladavajući. Nakon kratkog bloka političko-alegoričnih »basnobajki«, slijedi završni niz priča, sličan onom egzistencijalističkom, ali s obuhvatnijim povijesnim pogledom, ne nužno ozbiljnim. Tu pripovjedač više ne secira sebe nego društvo, mjerka procese i trendove, postavlja dijagnoze, rezimira, na neki se način i oprašta, završavajući svoj uzbudljivi životni put u smiraju i osamljenosti, logičnom epilogu i razložnog i bezrazložnog buntovništva.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. travnja 2009.)

- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svemirski tramvaj

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jadranka Bukovica: »Nepoznati u svemiru«, SF-roman, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2009.

Još uvijek živahna domaća znanstvenofantastična književna scena lani nam je podarila petnaestak SF i fantasy romana i zbirki priča, a ovogodišnja se produkcija, s uobičajenom istrakonskom zbirkom, zakotrljala i s jednim romanom. Jadranka Bukovica je dosad objavila nekoliko desetaka SF i fantasy priča u istrakonskim sferakonskim, essekonskim i drugim zajedničkim zbirkama te fanzinima i časopisima; objavila je i nekoliko mainstream knjiga za djecu i odrasle, a Nepoznati u svemiru joj je prvi veliki uknjiženi SF rukopis. Da veći, poveći! Kao što i priliči space-operi.

Inače, kada kažemo space-opera, obično na umu imamo monumentalnost svega što se u »svemirskoj« znanstvenoj fantastici javlja kao motiv. U ovome podžanru SF-a naprosto se mora zahvatiti monumentalan prostor, i u svemirskim razmjerima i u razmjerima čvrstoga tla raznih nebeskih tijela na koje se radnja povremeno spušta; događaji u space-operama protežu se također i u velikim vremenskim razdobljima te stoga zahvaćaju i velik broj likova, često protegnut kroz više generacija.

Roman počinje klasičnom motivacijskom situacijom: planet Zemlja nije dobro, ali ne zato što su ga ljudi svojim nemarom uništili, već zato što Sunce ulazi u opasnu fazu svoje zvjezdane zrelosti, i uništavajući zračenjima skoro sav život na našem planetu, zajedno s atmosferom, prisiljava čovječanstvo na traženje drugog načina preživljavanja. Taj drugi način je, naravno, odlazak u svemir, u potragu za drugim planetom koji bi mogli nastaniti. Međutim, nit' se zna postoji li igdje u svemiru takav pogodan planet niti su ljudska znanost i tehnologija do tada uspjeli svladati tehnologiju učinkovitog međuzvjezdanog putovanja. Jedini izlaz je konstruirati najveći mogući svemirski brod koji si tadašnje čovječanstvo može priuštiti i u njemu povesti sve preživjele ljude (a ima ih tek nekoliko tisuća) na dvadesetogodišnji let do kometa koji upravo nailazi, sletjeti na njega i vidjeti hoće li on moći, poput nekog svemirskog tramvaja, odvesti ostatke ostataka čovječanstva do željene nove postojbine.

Zaplet nastaje kada putnici zemaljskog broda, stigavši do kometa, shvate da je druga ljudolika civilizacija eonima ranije došla na zamisao o korištenju repatica kao ekonomičnog svemirskog transporta te se radnja romana dalje grana poput rascvjetale munje na mračnom olujnom nebu. Paralelno se odvijaju mukotrpna kolonizacija novoga planeta, na koji su Zemljane uputili njihovi novostečeni napredniji tutori, i upoznavanje tog naprednijeg entiteta, koji pod kontrolom drži čitav svemir. Na planetu, nazvanom MIR, ljudi grade naselja i organiziraju svoj život, ali ne raspolažu modernim tehnologijama, osuđeni su na rudimentarni alat i ručni rad; mnoga su se tehnološka umijeća izgubila u višedesetljetnom skrivanju pod površinom umiruće Zemlje i u dvadesetogodišnjem svemirskom putovanju; sve znanje čovječanstva sačuvano im je tek u nekoliko sanduka knjiga koje je na put ponio njihov vođa, tajanstveni Starac. Novi planet nije uvijek prijateljski nastrojen, a k tome ispunjen je i bićima, neka od njih su čak i inteligentna, neka pak izuzetno opasna, za čije postojanje ni viši entitet nije znao. I svemoćnoj vrhovnoj kontroli ponešto izmakne…

Svakako da je najveća vrijednost ovoga romana u žanrovski tipičnom moralnom propitivanju granica čovječnosti i prava čovjeka, kao samo jednog od mnoštva živih bića, da sebi, pa makar i u slučaju borbe za opstanak, podčinjava druga bića ili narušava prirodni ustroj. U spektru mogućnosti koje otvara tema susreta čovjeka s inteligentnim životom različitim od sebe, roman Nepoznati u svemiru čak nudi i neke intrigantne eksperimente u traženju putova suživota ljudi i drugih bića ili pak mogućeg biološkog razvoja čovjeka. Ipak, rečenicom, frazom, stilom, znanstvenom i fabularnom uvjerljivošću i logikom, ovaj će roman vjerojatno zadovoljiti tek mlađe čitateljstvo ili one koji znanstvenofantastičnu književnost ne poznaju dovoljno da bi uvidjeli i mogućnost drukčijih rješenja.

(Objavljeno u Glasu Istre, 4. travnja 2009.)

- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Od Kafke do Disneyja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Vlatka Jurić: “O punom i praznom«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2008.

Nakladnička kuća Aora najveće je osvježenje u domaćem nakladništvu u posljednjih godinu-dvije. U toj firmi radi netko jako hrabar, ali i jako pronicljiv. Umijeće prepoznavanja dobre literature i većim dijelom sasvim novih spisateljskih talenata u zadnjih se pet-šest proznih izdanja ove izdavačke kuće već prepoznaje kao poslovično. Još će nas i razmaziti.

Tragačima za domaćim proznim biserima nedvojbeno će se svidjeti još jedna Aorina knjiga (o nekoliko drugih već sam pisao) - zbirka priča Vlatke Jurić O punom i praznom. Ne dajte se zbuniti kad vam kažem da su to priče - o pričanju priča. Uzmite te priče otvorenog srca, povjerujte mi na riječ kad vam kažem da su po ozračju i motivima nešto između Kafke i Disneyjevih crtića, i pripremite se na to da ćete na neke od njih uzdisati, možda malo i zacmoljiti, na neke ćete se prestrašiti i neće vam biti baš jednostavno ugasiti svjetlo, na nekim će vam mjestima zadrhtati prepone, a neki će vas nevjerojatno romantični pasusi gurnuti u sanjarenje. Međutim, nad svim će motivima, likovima i zapletima lebdjeti umijeće pripovijedanja, ono »kako« se pripovijeda vješto će i drsko manipulirati onime »o čemu« se pripovijeda, a osobnost pripovjedača mijenjat će razine, poskakivati očištima, nerijetko će to aktivno pripovijedanje postati i vaše, čitateljsko, ovisno već o tome kakav ćete ritam zadavati šutke sricanim slogovima.

Od čudesnog i magičnog do naturalističkog (bit ćete uvjereni da opipavate opisanu prašinu ili blato), od masovnih scena u dramom zahvaćenom velikom prostoru, do intimnih proživljaja kojima je lokacija sasvim nebitna - vrludaju priče Vlatke Jurić. Čujte samo ovu rečenicu: »Izlazeći, skoro je odvukla sobu kroz vrata«. Ili, pak, dio o ljubavniku koji se smjestio »u toploj udubini kroz koju mora proći svaki njen dah«.

Većina priča ima taj pojam i u naslovu: Priča o punom i praznom, Priča o gladi i pohlepi, Puna kapa priča, Bezimena priča, i tako dalje, i to upada u oči, ne kao nešto loše, dakako. Kako i o čemu pripovijedati, to nas ove priče ne poučavaju, nego nas otkrivenim začuđuju, bilo da je riječ o gotovo fantasy scenografiji drevnoga sela koje prinosi žrtvu biću što jamči plodnost, urod i svekolik opstanak zajednice; bilo da je riječ o putovanju vlakom u čijem vagonu istodobno egzistiraju (i to nas podbada kao namjerno podmetnuta puška koja nikako neće opaliti) - peć na drva i tajanstveni putnik s laptopom. Priče su prepune takvih kontrapunkta. Čežnja za ljubavlju zadovoljava se, doista se zadovoljava u - nipošto divljim i raskalašenim već prije nježnim i relaksirajućim, ali na kraju krajeva ipak - orgijama.

Kulinarsko osvajanje srca suprotnoga spola temeljeno na laži izjalovljuje se zbog istog gurmanskog doživljaja iz druge ruke, gdje laž nije zakrilila stvarnost. Na drugom pak mjestu opet se poslužilo gurmanlukom, ali ne u svrhu osvajanja već neke vrste zarobljavanja, potkrijepljenog još i zmijskim ugrizom (stvarnim ili prividnim?). Konačno pronalaženje idealne ljubavi skončano je i konačnim nestankom s ovoga svijeta, koji ne moramo nužno shvatiti kao smrt. Nevjerojatan ljubavni četverokut isprepleten sa zoomorfnim transformacijama i čarobnjačkim pakostima u bajci Bestijarij također u raspletu glavnim junacima dodjeljuje spasenje i propast u isti mah.

Putovanja i lutanja bez dolaska na cilj; traganja koja imaju svrhu dok se traženo ne pronađe, a onda i tragači gube smisao postojanja; mnogo detalja koji naizmjenično grade i sklad i apsurd; motivi, učahureni jedan u drugi, žive samosvojno bez obzira u kojoj se priči nađu - to su, uz već rečene, neki djelići kafkijanske atmosfere što se provlači ovom zbirkom. Ali nipošto ta atmosfera nije turobna ni tjeskobna; tu sad do izražaja dolazi ono disneyjevsko, u dozama ljepote (lika, krajobraza, interijera, romantičnog doživljaja) kojima se zbunjujući dijelovi teksta vraćaju u balans razumljivog i dražesnog. Pripovijedanje, da, to ćemo doživjeti čitajući ovu zbirku, vješto pripovijedanje gustih i vrlo ispunjenih priča.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. ožujka 2009.)

- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Graditelj i frulašica

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sanja Lovrenčić: »Zmije Nikonimora - Palača i vrt«, fantasy roman, Autorska kuća, Zagreb, 2008.

Minulih je godina zabilježeno nekoliko vrlo slabašnih domaćih pokušaja da se napiše monumentalan fantasy roman. Unatoč debelim svescima objavljenima kod respektabilnih izdavača, u nekim slučajevima čak i solidnoj marketinškoj potpori, kod žanrovske su publike ta djelca jako loše prošla, gotovo do razine sažaljenja nad utrošenim papirom i tiskarskom bojom. Međutim, da domaći autori mogu napisati itekako intrigantan fantasy, pokazalo se kroz kratke forme, kroz priče objavljivane u konvencijskim i tematskim zbirkama.

Pravi domaći fantasy roman, koji će nadići dosadašnjih nekoliko bljedunjavih, nemuštih, pa čak i slabo pismenih obrada klišeja svjetskih trash-verzija literature mača i magije, željno se očekuje već nekoliko godina. Po mom skromnom mišljenju, izgleda da smo ga napokon dočekali, barem u prvom dijelu najavljene trilogije Zmije Nikonimora Sanje Lovrenčić, spisateljice nedvojbeno potvrđene kvalitete i ugleda, i dobitnice već niza književnih nagrada.

Prvi dio trilogije (pod)naslovljen je Palača i vrt - kako će se zvati i kada će izaći drugi i treći dio, još ne znamo - no koncepcija i razvoj likova, radnje i ustroja zamišljenog svijeta (predstavljenog, naravno, i priloženim zemljovidima i poučno-informativnim umecima o njegovoj kozmološkoj mitologiji) na nastavke svakako obvezuju: toplo se nadam da projekt neće završiti samo na prvom dijelu kao nekakvoj pilot-epizodi.

Svijet u koji je smještena priča ovog romana nekakvo je predtehnološko doba. Uređenim ljudskim zajednicama, nalik na države, među kojima primat postupno preuzima jedno carstvo, suprotstavljaju se divlje horde s dalekog istoka; njihov upravo pokrenuti osvajački pohod pred kojim strepi »civilizirani« svijet pozadina je svih zbivanja u prvom dijelu romana. »Države« na području obuhvaćenom pripovijedanjem (recimo da je to jedan kontinent ili takvo što) različite su jezikom, kulturom, društvenim i socijalnim ustrojstvom, vrijednosnim sustavima, tradicijama i vjerovanjima, naposljetku i ekonomijom. U nekima je najcjenjenije graditeljsko umijeće i oblikovanje kamena, u drugima pak suživot s prirodom; u nekima je robovlasništvo podrazumijevajući poredak, u drugima je pak nezamisliva nesloboda ljudskog bića; u nekima je svrsishodnost osnova smisla svakog ljudskog djelovanja, u drugima se međutim poštuju hijerarhije mističnih znanja i posvećenosti. Magija, čarobnjačka umijeća i mjesta posebnih moći kanonski su fantasy-elementi u ovome romanu, iako je njihova doza odmjerena, čak i vrlo umjerena.

Pripovijedanje simultano teče na nekoliko razina, postupno razotkrivajući glavni zaplet: razdvajanje dvoje glavnih likova, dvoje ljubavnika, graditelja Arnea i frulašice Tisyje, i njihove sudbine u različitim dijelovima toga svijeta, koji u cjelini strepi pred istom opasnošću: navalama rase »bukača«, divljih osvajača koji su već razorili Tisyjinu domovinu Nikonimor. S blistavom graditeljskom karijerom iza sebe, naprasno prekinutom uslijed političkih intriga, Arne se stjecajem okolnosti zatekao u pograničju dalekog sjevera, dok se Tisya pred kaosom ratne slutnje sklonila u Utočište, čarobno mjesto koje prima žene koje stanovito vrijeme moraju provesti u - čekanju. Prisilna razdvojenost pridonosi - kako njihovu samopreispitivanju i formiranju osobnih samosvijesti o njihovoj misiji na ovome svijetu, o sadržaju dobrobiti što ga svatko od njih ponaosob ima prenijeti čovječanstvu - tako i učvršćivanju njihove ljubavne veze, osjećaja pripadnosti i odanosti, koji je međutim na kušnji prijelomnih događaja u svijetu oko njih.

Ovaj se roman može podičiti doista mnogim odlikama dobrog fantasyja. Postavke svijeta kao mjesta radnje umnogome su originalne, a mitologija, uloga magije, značaj pojedinih zanimanja, nijanse razlika među narodima i mentalitetima, u suživotu ili sukobu ljudi i ostalih rasa ili bića toga svijeta, vješto su isprepleteni s pojačavanjem dramatske napetosti. Također, za razliku od klasičnog pretežito »mačističkog« junačkog fantasyja, ovaj roman odiše »ženskom snagom«, i kroz događaje u Utočištu, i kroz biografske epizode pojedinih likova, pa i kroz sasvim akcijske scene borbi i ratovanja. Istinski ljubitelji fantasyja nikako ne bi smjeli propustiti ovaj roman, a ja željno i radoznalo - čekam nastavke!

(Objavljeno u Glasu Istre, 21. ožujka 2009.)

- 21:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U vremenima bez ljubavi

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ana Đokić: »Recepti za sreću«, roman, Knjiga u centru, Zagreb, 2008.

Tanja je rođena Beograđanka koja živi u Zagrebu, i u trenutku kada je kap očaja zbog bračne i ljubavne besperspektivnosti prelila čašu, napušta muža i vraća se majci u Beograd. Sandra je televizijska voditeljica izuzetno popularne emisije Recepti za sreću (odatle i naslov romana) kojoj u privatnom životu itekako nedostaje toga o čemu razgovara sa svojim televizijskim gostima.

Sonja je fotografkinja, frustrirana kako osobnim umjetničkim i poslovnim neuspjesima, tako i osjećajem manje vrijednosti pred svojim partnerom (mužem? ljubavnikom?) koji je također fotograf, ali zarađuje, makar i fotkama, za hot-line oglase. Dragana je veterinarka, trenutno zaposlena na farmi krava, razvedena nakon što je razotkrila muževu nevjeru. Marina je Draganina kćerka, tinejdžerka koja tek počinje provirivati kroz prozore života, zaljubljena u zgodnog Ciganina, svog vršnjaka, naravno nepoželjnog za cijelu obitelj. Naposljetku, tu je još i Ada, Tanjina majka, udovica i penzionerka, relikt građanske žene iz prohujalih vremena gospodskog dostojanstva.

Sudbine svih njih ispreplest će se u Beogradu, tijekom šest dana uoči savezničkog bombardiranja, 1999. godine.
Tanja, Sandra, Sonja i Dragana prijateljice su iz djetinjstva, iz školskih i studentskih dana, i Tanjin povratak iz Zagreba prigoda je da obnove svoja okupljanja. Međugeneracijska veza uspostavlja se preko Ade u prošlost i preko Marine u budućnost, u prošlost onakvu kakva je zapamćena i u budućnost kakve se ima zašto i pribojavati, ali i u nju se nadati. Ovih šest junakinja upoznajemo postupno, svaka je epizoda posvećena jednoj od njih, njenim trenutačnim proživljavanjima i osjećajima, i kad se njihovi portreti malo-pomalo upotpune, postaje jasno da ih ne vezuje samo mjesto i vrijeme radnje, kao ni tek u nijansama drugačiji osjećaj nemoći i nemogućnosti upravljanja vlastitim životom i sudbinom.

Beograd u slutnji skorašnje teške kiše, nasljeđe nedavnih ratova, hrvatsko-srpski odnosi na razini običnih, obiteljskim i prijateljskim vezama povezanih ljudi s obje strane, unutarnjepolitički kontekst zbivanja i tada aktualnih prilika u Srbiji i Beogradu (bedževi s natpisom »target« više se puta pojavljuju, gotovo kao lajtmotiv), sva ta scenografija i ozračje u kojima se događa radnja ovoga romana samo je pozadina za nešto sasvim drugo. Osobne drame koje se događaju glavnim junakinjama univerzalne su, općeljudske ili bolje rečeno - općeženske, a sumorni i turobni okoliš, nametnuti dojam vremena ili doba u kojima nema mjesta za ljubav, samo ih dodatno podcrtava.

Sada treba stati i istaknuti, po meni, najveću vrijednost ovoga romana, a to je stil pripovijedanja, i ono što se tim stilom kaže i što tako kazano biva baš zato što je tim i takvim stilom rečeno. Drukčije - to ne bi bilo to. Kroz naizmjenično smjenjivanje epizoda svake od šest junakinja naizmjenično se mijenja i pripovjedački rakurs, iz prvog u treće lice, i natrag, no nema većih mijena u osjećajnosti tih kazivanja. Kada boli - boli, kada fali - fali, kada nešto želi izaći - bogami i izlazi, i to snažno, dojmljivo, iz dubine tjelesnih organa i sumraka podsvijesti. Rijetko ćemo u domaćem ženskom pismu (osim možda kod Andree Pisac) naići na tako dosljedne i tako vjerodostojne utjecaje tjelesnosti na ukupnost psihe književnog lika, na tako realističke uplive seksualnosti ili fiziologije u mozaike kako fabularnih, tako i introspektivnih scena.

U načinu na koji piše Ana Đokić nema ničeg lascivnog, ničeg pornografskog, nijedan dio tijela ili njegova uporaba nisu tu radi dekoracije, već su tu da prizovu najiskonskije osjete i osjećaje žudnje, potrebe i boli što dolaze duboko ispod srca, dublje i od ošita, dolaze sve od, da zloupotrijebimo metaforu poznatog pisca, vrata od utrobe, i odatle grade poziciju junakinje u njezinom duševnom i fizičkom svijetu.

Na kraju jedino najmlađa protagonistica svjedoči eksplozijama nad beogradskim nebom, i tako doživljava simbolično razdjevičenje, prijelaz iz svijeta djetinjstva u nesiguran i sumoran stvarni svijet odraslih. Ostalih pet junakinja svoje je eksplozije, i intimne i javne, već proživjelo, a što je s njima dalje bilo? Isto što i s nama…

(Objavljeno u Glasu Istre, 14. ožujka 2009.)

- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Inventura uspomena

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Rade Jarak: »Pustinje«, roman, Litteris, Zagreb, 2008.

Još od vremena Proustovih madeleine kolačića pisati o uspomenama iz djetinjstva gotovo da se i ne može bez jednog, ili nekoliko, ili čak mnoštva okidača koji prizivaju najintenzivnije doživljaje što su nas oblikovali dok toga još nismo bili ni svjesni. Predmeti, oblici, mirisi, neponovljiva atmosfera krajobraza, Sunca, zraka, mora, pijeska i vjetra, oblici ili sjene drveća ili način njihova povijanja na vjetru, naposljetku, kretnje i žamor živih ljudi i njihov raspored u prostoru, ali prije svega ono što je najdraže i najbliže - ljudi stariji od nas, o kojima ovisimo, koji nas čuvaju i usmjeravaju, koje volimo - to su uspomene kojima je gusto protkan ovaj roman.

Dubrovnik, drevni grad pripovjedačeva djetinjstva, i Lokrum, oaza za ladanjski bijeg u novi koloplet ljetnih uspomena, s turizmom i turistima kao neuobičajenom dekoracijom djetinjih promatranja svijeta oko sebe, more i njegovi pogledi: na njega, s njega i preko njega; to su, pak, lokacije što ih pripovjedač prolazi dvaput. Prvi put to čini kao dječak, pripovijedajući kao da kroz primorske i otočke dogodovštine upravo prolazi; i drugi put, kada se kao odrastao čovjek vraća u zavičaj iz svog djetinjstva, i prisjeća se, rekonstruira, prepoznaje i iznova pronalazi negdanje djetinje fascinacije.

Negdje između redaka nazire se i treća mentalna inspekcija istih krajolika, vizura i ljudi što su ih ispunjavali, nešto kao međuigra, fragmenti iz mladenačkog boravljenja u istim prostorima, no s te su razine doživljaji puno rahliji, interesi toga životnoga doba bili su drugi, i u ovu priču ulaze samo radi usporedbe ili ilustracije. Slično se zbiva i s urbanom toponimijom staroga Dubrovnika, ali i s njegovim negdašnjim elitnim i proleterskim predgrađima, koja su danas, u vrijeme povratka odrasloga pripovjedača na lice mjesta, stopljena u urbanu cjelinu i stoga teže prepoznatljiva, na tim lokacijama uspomene imaju poteškoća s naviranjem. Zato u ponovnim proživljavanjima djetinjstva, u kamenom tkivu grada i njegovim plažama, ima puno više ljudi: djeca su to prijateljski ili neprijateljski nastrojena, pripadnici dječjih uličnih bandi, naravno i djevojčice, pa čak i američki mornari što su nakratko udahnuli živost (i dobru zaradu) pripovjedačevu omiljenom, mirnom kafiću.

S nama kao čitateljima najdojmljivije korespondiraju te dvije pripovjedačke razine: djetinja i nostalgična, iako pisac pokatkad zastranjuje u (pseudo)dokumentarnost, šetka nas između misli čitamo li roman ili dnevnik. Ako je o dnevniku riječ, lijepe su to uspomene, gotovo idilične, iako obiluju i trpkijim pamćenjima, i nećemo pogriješiti ako njegovu eventualnu poruku generaliziramo u pojmu neumitne prolaznosti, nepovratnosti djetinjstva, ali i neprepoznavanjima mjesta što su u davno vrijeme odigrala neku ulogu u životu (ipak! - jer kolikogod se povratnik u zavičaj iz svoga djetinjstva napreže oživjeti dojam iz prošlosti, istodobno ga i muči jesu li mu sjećanja vjerodostojna).

K ovome potonjemu dovest će nas i promišljanje po čemu su Pustinje više roman nego dnevnik ili putopis. Jer, kaže odrasli pripovjedač-povratnik na jednom mjestu: »Moje sjećanje je opasno savršeno u nekim pojedinostima, da često u njega sumnjam«. Na drugom mjestu, označujući selidbe (u drugi stan, kuću, kvart) kao prekretne točke djetinjstva, prijelomnice grupiranih uspomena, pripovjedač će nam otvoreno priznati da miješa »sjećanja, dojmove i snove«. Treći put, prisjetivši se jednog među-povratka u rodni grad, proglasit će se opsesivnim zapisivačem »stanja stvari točno onako kako jest«.

I, kako onda naposljetku »jest«, je li to roman ili dnevnik ili roman-dnevnik ili »kartografija grada s cjelovitom klasifikacijom malih fokusa«? Shvatit ćemo to na posljednjih nekoliko stranica, kada nam se napokon naznačuje i smisao naslova knjige. Shvatit ćemo (i tu će prevagnuti uvjerenje da je ovo ipak roman, dapače romančina) da sve te uspomene, dojmovi, ponavljanja i prepoznavanja ne služe glavnome junaku da se »napuni«, da »napuni baterije«. Naprotiv, u zavičaj se vratio da bi se od svega toga - ispraznio.

(Objavljeno u Glasu Istre, 7. ožujka 2009.)

- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Odrastanje u kažinu

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Renato Baretić: »Hotel Grand«, roman, Algoritam, Zagreb, 2008.

Pričaš tako priču, postaviš osnove, predstaviš likove, naznačuješ moguće zaplete i onda je počinješ razarati. Pričaš je i dalje, ali je dovodiš u sumnju, sam joj nalaziš i razotkrivaš slabe točke, otvaraš druge mogućnosti, potičeš simpatije čitatelja, iznevjeriš im očekivanja, pojačaš napetost u fabuli i dalje se igraš mogućnostima, i pritom se nesumnjivo dobro zabavljaš, s kulminacijom u postavljanju dva moguća završetka, a možda i više. To nam je, eto, priredio Renato Baretić u svom trećem romanu. Toliko se poigrao konstrukcijom i formom, gotovo do samouništenja uvriježenog pojma romana. Ovo je možda prije nešto poput interaktivne knjige. Nije to, da se razumijemo, ništa novog ni posebnog, kad je to vješto napravljeno kao kod, recimo, Itala Calvina, onda nam je uživanje u formi čak i veće od uživanja u sadržaju.

Baretićev je interaktivni roman samo prilagođen »novim tehnologijama«, ili bolje rečeno, novim trendovima u popularnoj kulturi. Upravo ta (iskonstruirana, naravno, jer pisac Baretić je morao napisati i ono što u romanu izgleda kao da nije napisao pisac narativnih dijelova) interakcija daje dodatnu vrijednost »Hotelu Grand«. Jer, pred nama unutar korica knjige nije samo fabularni roman o izbjegličkoj bosanskoj obitelji koja u nekom dalmatinskom gradu vodi javnu kuću, »kažin«, s ukrajinskim prostitutkama, kao obiteljski biznis, a u tom hotelu-kažinu kroz djetinje spoznaje i pouke o životu prolazi dječak Filip.

Pisac romana i sam postaje lik kada, u toj Baretićevoj konstrukciji, dijelove svog romana malo-pomalo »iskrcava« na tuđi blog. Oko tih na refule ostavljenih odlomaka razvijaju se rasprave među blogerima, oni u svojim komentarima iznose dojmove o pročitanom, komentiraju likove, hvale ili kude piščev stil, njegovu umješnost dočaravanja bosanskog, dalmatinskog i ukrajinskog jezika u dijalozima, špekuliraju o vjerodostojnosti, odnosno istinitosti događaja u romanu, zamjeraju na pretjerivanjima ili banalnostima pojedinih scena, sugeriraju dalji razvoj događanja. Kroz stavove o romanu iznose i svoje životne stavove, zbog čega se zatim i međusobno svađaju ili podbadaju, neki čak i samo laprdaju o situaciji u zemlji i svijetu.

U tim su blogerskim komentarima »ostavljeni« i brojni tipfeleri, koji su nekim komentatorima i osobni zaštitni znak. Sve je skoro kao i na bilo kojem pravom blogu. U tim fiktivnim komentarima s fiktivnog bloga razvija se kao neka paralelna radnja s paralelnim likovima, što uvelike utječe i na našu čitateljsku pozornost: nakon pročitanog odlomka romana jednako nas zanima i što će biti dalje, ali i što će o upravo svladanom odlomku reći ti blogeri-komentatori.

Prema kraju, pisac koji pod nickom Condoleezo i sam sudjeluje u raspravi na blogu, počinje sve više uvažavati sugestije komentatora, raspravlja s njima, ponekad im se čak i ispričava zašto je u romanu nešto riješio na način koji izaziva nezadovoljstvo, a svakako je vrhunac te pseudokomunikacije poziv pisca blogerima da predlože, pa čak i sami napišu, kako bi roman mogao završiti.

Pitanje je bi li bez tih »interaktivnih« intervencija osnovna fabula »Hotela Grand« (dakle, tekst koji bloger-uljez ostavlja na tuđem blogu) bio dostatan za samostalan roman, ili bi, zbog svoje više-manje pravocrtne naracije, bio malo pretanak. Doduše, u njemu ima i prekrasnih sekvenci s dječakom Filipom kao glavnim likom i njegovim povremenim partnerima - malo starijim dječakom Zeleom, ukrajinskom djevojčicom Haljom, tjelohraniteljem Martinom i drugim odraslim likovima, a imamo i paralelnu radnju o odraslom Filipu koji se nakon dosta godina vraća u hotel svoga djetinjstva iz razloga koji su isprva nejasni, no kasnije se kanaliziraju u pravcu osvete. Ima i sasvim uspjelih satiričkih aluzija na isprepletenost politike, policije i mafije, ili na odnos prema ratnoj zbilji onog vremena. Sam za sebe, Condoleezov bi roman bio solidna televizična priča o odrastanju u neobičnim okolnostima. Ovako dopunjen, Baretićev »Hotel Grand« je pomalo i priča o statusu književnosti u današnjem vremenu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. veljače 2009.)

- 21:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Priče o bijegu i prkosu

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Neven Ušumović: »Makovo zrno«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2009.

Čitajući ovu knjigu osjećao sam se kao da pomno, zavirujući u detalje, razgledavam sliku Salvadora Dalija Predosjećanje građanskog rata. Toliko u ovim pričama ima uzajamno pretapajućih i apsurdnih, uzajamno nespojivih, a jako zgusnutih vizualizacija, toliko ima aluzija i iluzija, toliko naturalizma i nadrealizma da ove priče treba čitati polako, uzimajući po potrebi pauze između pripovijedaka, ali i između pojedinih odlomaka.
Autor je, sastavljajući ovu zbirku, imao koncept, posvetom umetnutom prije nego što počnu njegove priče obavještava nas da su ga nadahnuli motivi kratkih priča vojvođansko-mađarskog pisca Geze Csatha, koji je živio i stvarao pred stotinjak godina. Većina nas pojma nema o Csathu, a ništa više nećemo znati ni nakon što pročitamo Makovo zrno. Znat ćemo međutim puno više o Nevenu Ušumoviću, izvrsnom i originalnom piscu, koji nažalost objavljuje prerijetko - ovo mu je (tek) treća prozna knjiga u trinaest godina. Ovaj je pisac k tome i naš susjed: već godinama radi u Gradskoj knjižnici u Umagu doprinoseći i književnim manifestacijama koje tu ustanovu i grad čine jednim od najvažnijih kreativnih susretišta pisaca s granice.

Ušumović je odrastao u drugom gradu slične pogranične atmosfere, u Subotici, a tom zavičaju odrastanja i sazrijevanja su priče iz Makovog zrna i posvećene, u taj kraj su smještene, i to u razna razdoblja njegove bliže povijesti. Uvijek je ta povijest, međutim, tranzicijska jer svako razdoblje unutar kojega se može smjestiti sjećanje živog svjedoka u takvom je kraju privremeno, prijelazno, kao uostalom i u Istri, autorovu novom zavičaju.

I, kako je bilo živjeti u Subotici, likovima ovih priča, njihovim očevima i djedovima u vremenima ispunjenima napetostima i nesnošljivostima, osjećajima strepnje, ugroženosti i nesigurnosti, u životnim dobima kada se više-manje društvenom prisilom usvajaju konvencije iz svijeta odraslih, koji se eto manje prepoznaju kao ljudi, a više kao Mađari, Hrvati, Židovi ili Srbi? S tim pitanjem nameću mi se još neke asocijacije pomoću kojih sam sebi rasvjetljavam o čemu Ušumović piše. Prije svega, to su filmovi francuskog novog vala iz dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća, s tom razlikom što postupke Ušumovićevih likova, mladih ljudi koji svojim besperspektivnim životima više-manje ne upravljaju, već se prepuštaju struji, pogibiji i opasnosti te samoubojstvu ili skoro dragovoljno krvnicima, ne vodi dekadencija, već bespomoćnost. Gubitak oslonca u prijelomnom vremenu, osjećaj iznevjerenosti od sustava vrijednosti, koji je pružao koliko-toliku stabilnu potporu u godinama odrastanja i sazrijevanja, u Ušumovićevim pričama kulminira u spoznaji razočaranosti, razočaranosti svime. Zato se prizori koji se naizgled razvijaju u romantičnom pravcu počesto izrode u grotesku ili apsurdnu tragiku, zato tako često kod likova ovih priča sazrijevaju odluke o odlasku (štoviše o bijegu) jer je ovdje postupno nestalo sve za što bi se imalo smisla založiti, sve do vlastite osobnosti i njene moguće uloge u lokalnom mikrosvijetu.

Životne gubitke likovi ovih priča prihvatit će pomirljivo, ali ono što im se događa nije fatalizam: u tom prihvaćanju neizbježnog ipak ima prkosa, zadnja postaja njihove svjesnosti obilježena je hotimičnim odricanjem od bilo kakvog otpora koji bi agresivcima bio povod za još jači pritisak, a drugim žrtvama znak solidarnosti i nade. Dostojanstvo se čuva odlaskom, bijegom, nestankom, novim početkom negdje drugdje, što dalje od izgubljenog zavičaja. No, i u Budimpešti i Beogradu i Zagrebu, pa i još daljim utočištima, bjegunca će stići poneka avet zavičaja, ponekad samo ne dajući mu da mirno spava, ali ponekad i hraneći ranjenu sovu njegovim živim mesom. I zašto onda bježati kad zapravo ne možeš pobjeći? No, pročitajmo Makovo zrno još jednom i razmislimo još jednom od čega treba bježati, gdje se to nešto nalazi, u čemu je utjelovljeno. Odgovor nam se možda neće svidjeti: ono što je doista humano ne samo da nadilazi, već i potpuno poništava svu hijerarhiju vrijednosti o kojoj nas od djetinjstva uče i kroz život nam je neprestano ponavljaju, utuvljuju, propovijedaju i nameću. Čovjek je čovjek kada shvati da su svi drugi atributi njegova bića potpuno nevrijedni u odnosu na njegovu čovječnost. O tome nas, na teži način, poučava ova knjiga.

(Objavljeno u Glasu Istre, 21. veljače 2009.)

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Posttraumatski piknik

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nihad Hasanović: »O roštilju i raznim smetnjama«, roman, Algoritam, Zagreb 2008.

Na unutrašnjoj naslovnici ove knjige naslov romana nastavlja se u podnaslov, koji glasi: …ili kako rat ne zaboravlja svoje đake. Već pomalo naviknuti (ili razmaženi) izvrsnim romanima i zbirkama priča bosansko-hercegovačkih pisaca, što svoj put do publike nalaze preko zagrebačkih nakladnika, podulji složenac ovog naslova i podnaslova mogao bi nas navući na očekivanje da se tu radi o nekoj duhovitoj, crnohumornoj prozi. I zapravo je dobro da smo prije romana O roštilju i raznim smetnjama imali uvid u nekoliko takvih, vedrijih bosansko-hercegovačkih tranzicijskih proza, koje kao da su humorom nastojale izbjeći stres zbog onih težih tema koje pisca proganjaju i vrebaju, ali ih je nevjerojatno teško ukrotiti a da to ne ispadne pompozno. Dobro je da smo dosta prije ovoga romana mogli čitati kako se ratni stradalnici umiju izvući iz ratnih i postratnih nedaća, originalnom bosanskom snalažljivošću i prije svega duhom, jer smo sada spremniji razumjeti od čega se to trebalo izvlačiti.

O roštilju i drugim smetnjama vrlo je snažan psihološki roman, u kojem ćemo sa strahom i stravom malo pomalo spoznavati što rat može učiniti čovjeku, što mu doista može učiniti.

Kontrapunkt glavnoj temi romana njegova je uvodna scena: piknik, teferič kraj rijeke na kojem se okupljaju svi likovi, tek kasnije razlučivi na glavne i sporedne, u atmosferi skoro pa idiličnoj. Mogla bi to biti i ona prijeratna idila, da nije u tom razgovaranju, roštiljanju, kupanju u još mrzloj Uni, čavrljanju, igranju i trpkim šalama, sasvim razvidna neka napetost. Pukotine među ljudima skoro da su vidljive, sigurnosne obrambene opne osobnih prostora vrlo su napete: nešto tu ne štima.

Ubrzo pada mamac: piknik se ipak događa poslije rata, a ekipu koja se na njemu zatekla objedinjuje pripadnost inicijativi za obnovu negdašnjeg muzeja AVNOJ-a i njegovo pretvaranje u suvremeni multimedijski centar. Još uvijek očekujemo neku poluhumorističnu priču, napetosti i razlike među već solidno ocrtanih četvero glavnih likova utrpanih oko iste misije odlično su gradivno tkivo za komediju ili barem tragikomediju, ali onda tek počinje ono pravo. I sasvim drugačije, neočekivano.

Nema ništa od zajedničke misije, nema ništa ni od glavne četvorke: jednog lika će autor prilično neočekivano ubiti. Ostaju tri sudbine koje se, jedna po jedna, raspliću, od nedavne prijeratne, ratne i poslijeratne prošlosti do trenutaka njihova stapanja i okupljanja, kratkog labavog supostojanja i naposljetku neizbježnog razlaza.
Da nije bilo rata i svih okolnosti oko, tijekom i zbog njega, tih bi troje ljudi - Selver, Šefik i Mirela - možda bili i normalni ili bi ih sudbina nanijela putovima ekstravagantnijim, ali uobičajenim za odrastanje i sazrijevanje u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća bilo kog kutka bivše države. To se dalo naslutiti iz knjiga koje su čitali, glazbe koju su slušali, mjesta na kojima su se okupljali. Međutim, rat ih je zahvatio, na različite načine i u različitim trenucima, promijenio ih brže nego što su to pojmili, i zablokirao im sustave vrijednosti koje su godinama bojažljivo i brižljivo usvajali i gradili. Ne samo političke, vjerske, građanske, već i one na razini osobnih odnosa prijateljstava, ljubavi, povjerenja, odanosti, dobrohotnosti, a nadasve - samopoštovanja.

Autor je u jednom intervjuu rekao da poslijeratne političke odnose u i prema Bosni i Hercegovini doživljava kao zataškavanje mnogih strahota koje su u ratu i zbog rata činjene. U tome kao da leži ključ trauma i osobnih tragedija glavnih likova njegova romana: oni kao da u sebi nastoje zataškati rat na osobnoj, intimnoj razini. Ono što se suzbija na jednoj razini, neumoljivo izbija na drugoj pa duh i tijelo zastranjuju u duševne bolesti, stanja trajne panike, u nervozno traganje za drugim razinama identiteta, emotivnu neosjetljivost i oštećenost, samoozljeđivanje, krajnju asocijalnost, u ljutnju i bijes prema sebi samom.

Nikakvu agresiju prema drugima, nikakav spektakularni prosvjed, nikakvu diverziju, ništa što bi bilo usmjereno prema društvu i državi, prema vojskama i politikama kao krivcima za svoje stanje - ovi likovi neće poduzeti. Iako preživjeli, oni su uništeni, ostajući izvan bilo kojih veteranskih ili PTSP-ovskih statistika. Oni sami u krivca nisu sposobni uprijeti prstom. Zato umjesto njih to, i to jako snažno, čini ovaj roman.

(Objavljeno u Glasu Istre, 14. veljače 2009.)

- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Karlovačke hrpice

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ljubo Pauzin: »Slučajni bestijarij«, roman, Aora, Zagreb, 2008.

Već je postalo gotovo pravilo pa me ništa više ne može iznenaditi: kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje.

Roman Slučajni bestijarij funkcionira najmanje na tri razine. Prva je priča o odrastanju i sazrijevanju u nevelikom gradu, stjecajem okolnosti - Karlovcu, iako je prikaz toga grada - jako velikoga kad si dijete, a sve manjega kako odrastaš - poprilično univerzalan, bez obzira na neizbježne njegove rijeke, poneke imenovane ulice i zgrade s pedigreom. Djetinja osobnost i njeno spoznavanje svijeta, ugode i traume, sreće i tragedije, stereotipi obiteljskih povijesti u doba socijalizma - to je obrazac za kojim su posezali mnogi pisci, ali su i ostajali samo na njemu. Ovaj autor u portretiranju svoga grada ide dalje, i tu bi bila druga razina, vjerojatno zamišljena kao noseća: grad čine ljudi, a u tome urbanome mnoštvu zapažaju se i pamte iznimnosti, originalni karakteri, osoba koje su nečim obilježile pamćenje određenog vremenskog ili prostornog isječka dosadašnjeg života. Taj niz portreta, to je trebao biti taj »slučajni bestijarij«, u koji su se uplele i neke odavno mrtve, ali za spoznavanje grada važne osobe, poput Dragojle Jarnević ili Slave Raškaj.

Puko pripovijedanje o gradu i ljudima opet nije ništa novo, međutim sada smo na trećoj razini: pripovjedačevoj komunikaciji s čitateljem. Činit će se, na mahove, da nas tim intervencijama pripovjedač kao na nešto priprema, upozorava, usmjerava, no sasvim ćemo se zbuniti (dok se ne naviknemo i prihvatimo da je to - to) u trenucima kad nam pripovjedač prizna da nam je lagao, da nas je zavodio na krivi put, da ga to što je načeo i za što nas je zaintrigirao zapravo nimalo ne zanima, već će se, pristojno nas upozorava, sada fokusirati na nešto drugo. Ovo vragolansko pripovjedačko meandriranje izvedeno je vrlo pristojno, s poštovanjem, i nema nam druge nego slegnuti ramenima, prihvatiti igru i dalje slijediti priču.

Ali, naravno, to nije sve. Ovo »o čemu je roman« možemo vrlo bezbrižno i sasvim zanemariti te uživati u ljepoti rečenica i izričaja pisca. Toplo i glatko, emotivno i slikovito teku riječi i rečenice, slike i kompozicije, s posebnim osjećajem za krajobraz i njegove mijene, ali i za duševna stanja likova. »Sylvia Plath se ljubila sa smrću onako kako se Slava Raškaj ljubila s vodom i snijegom«, pročitat ćemo i uzeti dah koji ćemo zadržati na rečenici »Obje su tako moćno čeznule za ljubavlju, pa ih je ta golema žudnja skršila«, i napokon ga ispustiti na misao »Blago onima koji su voljeni, teško onima koji su se na ljubav priviknuli«. Mnogo puta pripovjedač će nas natjerati da zamislimo kako, recimo, »psovke padaju na pločnik kao ukradene šalice«, ili da pognemo glavu i osjetimo stvarnu bol u vratu čitajući prizor stradanja djevojčice, pripovjedačeve sestre, koju je udario vlak.

U jednom trenutku tajna ovog romana nam se razotkriva i u pripovjedačevu priznanju da zapravo on svoje priče pred čitateljem slaže u hrpice, na svaku se od njih pomalo dodaje s različitih stranica, iz različitih poglavlja, jer se pojedine priče opiru dovršetku, jer se »kružno lome, opiru sinkroniji i pravocrtnom redoslijedu«. Ne ljutimo se na pripovjedača, prihvatimo ovakvu njegovu ponudu kao odloženi užitak jer zašto bismo sve o sitnim leptirićima vodencvjetovima koji poput snijega zasipavaju namreškanu Kupu saznali odjednom kad se na taj čudesan motiv možemo vratiti još nekoliko puta?

Posumnja li netko da je na pisca ovog romana utjecao pjesnik, u istoj osobi već odranije razotkriven, unutar istih korica nakon romana nudi mu se Pauzinova poetska zbirka Meteor je pao na zemlju, prvi put objavljena prije osam godina, u tom izdanju odavno nestala i, po ocjeni nakladnika, vrijedna ponovnog objavljivanja.

(Objavljeno u Glasu Istre, 7. veljače 2009.)

- 21:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Balkanski safari

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nebojša Lujanović: »S pogrebnom povorkom nizbrdo«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2008.

Što dijeli običnog čovjeka od neobičnog, gdje je granica između sudbina sasvim prosječnih i pripovjedačima nezanimljivih i onih u kojima leži priča što ju samo vještim ispitivanjem, odmjerenim nutkanjem i podilazećim podizanjem ega valja isisati iz njenog nositelja? Letvicu običnosti pisci često znaju postaviti vrlo visoko, ograđujući se zapravo od mogućnosti da opisuju prosjek svojih čitatelja, pa tako tragaju za ekstravagantnim karakterima, onima koji gotovo i ne postoje. Ako su i stvarni, tim gore jer nevjerojatnost sadržaja što ga takvi likovi mogu dati literaturi sasvim zamagljuje mogućnost da nekog takvog doista možemo i sresti, na ulici, u kafiću, u čekaonici kod doktora…

U pričama Nebojše Lujanovića dominantan motiv, čini se, nisu neobični i nesvakidašnji likovi i njihove sudbine, već samo traganje za pričom. Sudbine likova u ovim pričama najčešće jesu neobične, pokatkad i sasvim lude, ali ti likovi koji nose priču uglavnom nisu glavni. Uvijek su u prikrajku neki aktivni pripovjedači - dokoličari koji u birtiji prepričavaju život i sudbinu nekog trećeg, novinar koji od klošara s ulice očekuje da će dobiti materijal za atraktivnu reportažu, sporedni akter nekog događaja koji jedini može taj događaj i prepričati jer je glavni akter poginuo, nestao ili otputovao. Tragači za pričama se u tom traganju postupno razotkrivaju, prepoznaju, ogoljuju, spoznaju da je priča zapravo u njima, i to takva koju, nažalost, nitko ne bi uvrstio u burzu atrakcija i spektakla. Zato su, zbog vlastite besperspektivnosti, osuđeni da uočavaju i prepričavaju, pa tako na neki način i žive, tuđe priče.

Naravno, vrijeme i mjesto, zemlja i porijeklo, nasljeđe mržnje, sukoba i netrpeljivosti, okvir su sudbina koje se događaju likovima ovih priča. Najčešće su to Bosanci, svih triju nacija, no ovaj spektar tragikomičnih sudbina obuhvatio je i poneku dalmatinsku i purgersku, a privremena promjena zavičaja, najčešće zbog bijega od svega što je junaka pojedine priče odredilo, što mu nije baš milo, gotovo da je scenarističko pravilo u ovoj zbirci. Promijeniti mjesto boravka i života, otputovati zauvijek, nestati iz jednog i stvoriti se u drugom životu, vodilja je junacima Lujanovićevih priča na putovanjima iz planina k moru, iz sela u grad, iz domovine u inozemstvo, no šok i preokret nastupa kad se u nesuđenom utočištu zatekne skoro isto ono od čega se pobjeglo, što se, mislili su i nadali se junaci ovih priča, kod kuće zauvijek ostavilo.

Tako, primjerice, na multinacionalnom prekooceanskom cruiseru iskrsavaju zatomljene balkanske nesuglasice, još naglašenije i otežane utezima odnosa favoriziranja i podređenosti Indijaca, Filipinaca, Talijana, Poljaka, Ukrajinaca i drugih (u priči Pobuna na brodu Astoria); a privremeni suživot među raznonacionalnom bosanskom emigracijom u Švicarskoj kvare navijačke napetosti izazvane europskim rukometnim prvenstvom (u priči Zajebo si se). O tome da poimanje rata ovisi s koje strane se gleda i kojim se jezikom o njemu govori poneku će gorku misao reći priče Zbogom doktore Admiroviću, u kojoj ranjenog vojnika HVO-a greškom dovode u bolnicu muslimanske vojske, ili pak Safari gdje se zaplet vrti oko pogibije dvojice Šveđana koji su platili turistički paket-aranžman sudjelovanja u balkanskom ratu.

Ima u ovim pričama i drukčijih bjegova. Unatoč naslovu, Osmijeh s hiljadarke trpka je priča o Arifu, radniku u zeničkoj željezari, kojeg su uvjerili da se baš njegovo lice nalazi na tek tiskanoj novčanici od deset dinara, onoj negdašnjoj popularnoj »hiljadarki«. Obiteljsko prokletstvo, kao izgovor za nemoć da se nešto u vlastitom životu promijeni, motiv je od koga kreću crnohumorni zapleti priča Sve je to ljubav i Baksuz, a zbirku zaključuje svojevrsna parodija na filmove o talijanskoj mafiji u američkim velegradovima, priča Tisuću i jedna smrt, ali smještena naravno u Zagreb. Šećer na kraju (iako je smještena u sredini zbirke) neka bude priča Pred svečane zavjete, o nemoći časnih sestara da kultiviraju petogodišnjaka rođenog u bordelu, što naposljetku jednu od pripravnica uvjerava da je pogriješila u izboru životnog puta. Takve su pogreške nanizane u sudbinama junaka, i glavnih i sporednih, u svim ovim pričama i sasvim je umjesno na kraju se pitati što je u njima obično, a što neobično…

(Objavljeno u Glasu Istre, 31. siječnja 2009.)

- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kriva skretanja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Julijana Adamović: »Kako su nas ukrali Ciganima«, zbirka priča, Privlačica, Vinkovci, 2008.

Prekrasna je ovo zbirka priča, i kao cjelina i svaki tekst zasebno. Julijana Adamović je za svoju prvu knjigu, zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima, dobila nagradu Kiklop za najbolje domaće debitantsko prozno djelo u prošloj godini. Drago mi je zbog nagrade, no još bi mi bilo draže kada bi Kiklop bio motiv mnogima, što većem broju onih koji čeznu za dobrom književnošću, da pročitaju ovu knjigu. Jer Adamović je, iako joj je to prva objavljena knjiga, spisateljica koja raspolaže magijom, autorica koja znade tajnu i nesebično je dijeli s čitateljima.

Vjerujem da po završetku ovakve niske tekstova pisca mora obuzeti osjećaj iscrpljenosti, iscijeđenosti jer iz svake se rečenice i priče osjeća da je puno uloženo u njih, da su se osjećaji i snovi, zanesenost i razočaranja tako lijepo poslagali jedni uz druge stvorivši spontanu čaroliju, ne mađioničarski trik, već baš čaroliju koja nas navodi da još dugo nakon završetka (čitanja, sanjanja ili zbivanja u stvarnome životu, jer to je u knjizi gotovo isto) zurimo u neku neodređenu točku i u žaru otkrića hvatamo i spajamo niti… ili ih prestrašeni užurbano kidamo u panici, dok netko ne vidi, dok netko ne shvati…

Nema puno knjiga nakon čije bi zadnje pročitane stranice i zaklopljenih korica, čitatelj zagledan u gornji kvadrant svoga vidnog polja uzdahnuo i autoru, kroz sve prostorno-vremenske dimenzije uputio jedno veliko, toplo hvala. Ovo je tek četvrta ili peta takva knjiga u mom čitateljskom životu. Mogao bih vam ih sve nabrojati, ali posvetimo se ipak ovoj, sada i ovdje.

Najprije, o čemu piše Adamović? Ako vam turam knjigu u ruke, prvo ćete pitati o čemu je. Ne treba od odgovora na to pitanje bježati u neodređenost, iako ćete shvatiti o čemu govori knjiga tek kad je pročitate, a vaša interpretacija možda će se razlikovati od moje. Evo o čemu se meni čini da autorica piše: o uzajamnom ispipavanju ljudskih karaktera kao trajnom i životno-smislenom procesu.

Dijete, djevojčica, djevojka, žena, supruga, majka, baka, starica - junakinje su ovih priča, a najčešće ih određuje neka životna dvojba, pitanje što ostaje neodgovoreno od onih koji moraju znati, uostalom, često je i neodgovorivo. Sve su to djevojčice, djevojke, žene koje je sudbina brutalno operirala od egoizma i koje su, ne uvijek zbog toga, ali jako često upravo zbog toga, pogrešno skrenule. Krivo su usmjerile svoju djetinju pažnju čega bi postajale svjesne tek puno kasnije, odabrale su krive ljude da bi im podarile svoj život, krivo su procijenile trenutke nadjačavanja života i smrti.

Životno razočaranje takvim junakinjama neće donijeti osjećaje ljutnje ili bijesa, već propitivanje kako su se mogle tako prevariti, zašto je zakazao unutrašnji kompas, gdje je zaškripio detektor nepouzdanosti, na što paziti drugi put, ako drugog puta uopće bude. Žaljenje koje tada, pokatkad, nastupa, nije sapuničasto, niti vuče na neku životnu pouku, već je - drugačije. Fizička je to, odnosno tjelesna manifestacija osjećaja ili prisjećanja, duboki lomovi ili grčevi koji za okolinu ostaju neprimjetni, no junakinja priče i dalje ostaje jaka žena.

Još jednu dimenziju priča Julijane Adamović valja izdvojiti i naglasiti. Malo je složena, no pokušajte me pratiti. Snovi su kod mnogih junakinja ovih priča važan putokaz u životu, a ponekad i život sam. Sanjano se ponekad doista i proživljava, ali iz toga ne proizlazi da je san proročanstvo. Naprotiv, san je mjesto (ili dimenzija, teško je biti dovoljno slikovit da sve bude jasno) gdje opstoji život; ako u stvarnosti živimo san, iz njega posuđujemo život. Ili ga krademo. No, dualnost i paralelnost sna i života otrećuje se još i literaturom. Neke su junakinje i spisateljice ili su pak životno spojene s muškarcima-piscima pa povrh sna i stvarnosti njegova ili njezina literatura postaje dodatna dimenzija u kojoj se postoji ili živi i iz koje se posuđuje ili krade, naravno i obrnuto. Sve tri razine – snovi, stvarni život i literatura – dijele pravo na oblikovanje sudbine i identiteta sanjača ili pisca…, a iz izbora posljednja dva pojma jasno je da na vrijednosnoj ljestvici stvaran život pada na dno.

(Objavljeno u Glasu Istre, 24. siječnja 2009.)

- 21:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Jurnjava pod velom »velike tajne«

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ivan Gavran: »Božja jednadžba«, SF roman, Mentor, Zagreb, 2008.

Prije nekoliko godina domaće je poklonike znanstvene fantastike oduševio znanstvenofantastični roman Sablja, dotad na našoj žanrovskoj sceni nepoznatog autora Ivana Gavrana. U velikom stilu ovaj se autor javlja svojim novim djelom, monumentalnim romanom Božja jednadžba - 446 stranica čistog čitateljskog adrenalina, nevjerojatno dinamične fabule koja navlači na sve dublje poniranje u tekst i na doslovno neispuštanje knjige iz ruke. A kad se dođe do njenog kraja, žao nam je što taj prilično težak kubus od papira nije još teži, što cijela najavljena trilogija (čija je ova knjiga tek prvi dio) nije unutar istih korica i što ćemo za popunjavanje rupe u životnoj priči glavnoga junaka morati čekati drugi i treći nastavak.

U prvom, vrlo kratkom poglavlju glavni lik astronaut Petar Tomašević zatiče se na Marsu u rizičnoj misiji spašavanja posljednjih preživjelih stanovnika prve zemaljske kolonije na tom planetu. Naravno, spasio ih je, ali još ne znamo kako se on tamo zatekao, kako je do kolonizacije došlo i što je uzrokovalo katastrofu. Sljedeće poglavlje vraća nas cijelo desetljeće unatrag, u vrijeme kada je Tomašević vojni pilot i u službi američke avijacije ratuje protiv kineskih suparnika. Tu saznajemo da je prije najmoćnijeg svjetskog air forcea letio za izraelsku ratnu avijaciju, sve dok se Izrael i kalifat ujedinjenih arapskih zemalja nisu uzajamno spržili atomskim bombama. Zajedno s epizodom na Marsu, ovi zemaljski nuklearni sukobi iz doba bliske budućnosti već daju itekako zanimljivu pozadinu koncepcije cijeloga romana, no treće, najduže poglavlje smješteno je u početak 90-ih, kada je Tomašević vozač motociklističkih utrka i pobjedama pokušava zaraditi novac za izlječenje svoje smrtno bolesne majke. I usput, zamalo sklapa ugovor s vragom, odnosno s američkim tajnim službama, o svom epohalnom znanstvenom otkriću, životnom snu generacija i generacija fizičara barem u zadnjih 120 godina: takozvanoj velikoj ujedinjenoj teoriji, u znanstvenom žargonu poznatoj kao Božja jednadžba. Taj će motiv, odnosno njegova uzročno-posljedična veza s tri razdoblja života glavnoga junaka, nadam se, detaljnije biti razrađena kada se cijela trilogija nađe pred nama; zasad je Božja jednadžba plod Tomaševićeve znanstvene razbibrige s malom upotrebljivom vrijednošću, ali već se sluti da bi iz toga moglo proizaći puno, puno više.

Na desecima, pa i stotinama stranica ovog romana protežu se hiperbrze i vrlo detaljne akcijske scene jurnjave kroz neprijateljske elementarne sile Marsove površine i atmosfere, jedriličarskih uzleta do Zemljine stratosfere, tučnjave s mafijaškim gorilama u narodnjačkom baru, zračnih bitaka lovačkih mlažnjaka iznad Tajvana, lova na krstareće rakete s nuklearnim projektilima, rizičnog slijetanja na nosače aviona, bježanja pred teško naoružanim helikopterima tajnih službi i - nekoliko puta - motociklističkih utrka u kojima se juri 350 kilometara na sat, u kojima se pogiba u spektakularnim prevrtanjima i eksplozijama pri čemu se ovim modernim gladijatorima čak i otkidaju glave.

Izuzetna je Gavranova pripovjedačka vještina u tim akcijskim scenama, i po nevjerojatno dramatičnoj vizualizirajućoj dinamici i po odmjerenim dozama znanstvenih objašnjenja što se u pojedinim mikrotrenucima nekog poteza avionom ili motociklom zbiva s fizikalnim silama. Doista, ako nekome fizika slabije ide, možda će više naučiti iz ovoga romana nego iz plaćenih instrukcija!

Autor nam na pravim mjestima servira i mnogo toga što glavnom junaku može olakšati, ali i jako otežati pobjedu nad suparnicima; ima tu i ljubavi i mržnje, i novca i seksa, i prijateljstva i izdaje, i filozofije i morala, i domoljublja i kozmopolitizma. No, nad svime lebdi potka velike tajne: Petar Tomašević je borac samo silom prilika: svojom biti i u duši on je prije svega znanstvenik koji prihvaća najsloženije izazove, bilo da se radi o ugrađivanju avionskog motora u okvir slupanog motocikla, bilo da je riječ o apstraktnoj fizici i otkrićima kojima ni Stephen Hawking (još) nije dorastao, pa čak i kada sam sebe treba izliječiti od infekcije i šoka nakon ranjavanja. Zabrinut ćemo se ponekad da je glavni junak možda prenapadno oblikovan kao superheroj, ali s obzirom na sve što se kroz ovih 446 stranica zbiva, pomalo će nam se rasvijetliti da je on zapravo zemaljski pandan Velikom dizajneru, čijem se djelu neizmjerno divi, i koje je, barem u prvoj knjizi trilogije, možda jedini na svijetu kadar razumjeti.

(Objavljeno u Glasu Istre, 17. siječnja 2009.)

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ljubav i smrt

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Vlatko Ivandić: »Ljubavne priče iz grada kraj mora«, zbirka priča, Vuković & Runjić, Zagreb, 2008.

Nakon dva ljubavna romana, pulski se pisac Vlatko Ivandić u svojoj najnovijoj knjizi, premijerno predstavljenoj prije nepunih mjesec dana na pulskome Sajmu knjige, vječnom temom ljubavi pozabavio u kratkim pričama. Lokalizirane u prepoznatljive ambijente najvećeg istarskog grada, s ponekim kratkim izletom likova u bliže istarsko ili malo udaljenije okružje, ove priče osim o osobnim sudbinama na neki način pričaju i priču o najnovijoj povijesti Pule.

Naime, osim o karakternim osobinama likova, nužno ćemo morati ponešto spoznati i o značajkama tog konkretnog mikro doba u kojemu se zbiva radnja svake pojedine priče. Smjenjivat će se tako, ovisno o generacijskoj pripadnosti pojedinog lika, vremenske i prostorne kulise što govore o odlascima i dolascima, prisilnim ili dobrovoljnim, o atmosferi koja kroz otprilike dva desetljeća motivira, hrani ili obeshrabruje likove, daje im ili im oduzima životnu energiju, i tako utječe, među ostalim, i na njihov emotivni život.

Autor je odabrao vrlo dopadljiv koncept za nizanje priča u zbirci: svaka je priča naslovljena ženskim imenom, osim zadnje koja u naslovu ima muško i u kojoj se pretapaju sudbine i životni putovi petnaestak likova iz prethodnih priča. No, iako naslovi upućuju na ženski pogled, većina priča ima muške glavne likove, i većini je zapleta polazište u stanju ili osjećaju osamljenosti. Te su osamljenosti, međutim, uvjetovane i značajkama mikro doba u koje je smještena priča: jedan će lik tako ostati sam zbog toga što je njegova nesuđena ljubav morala otići u vrijeme kad su mnogi tako morali otići, drugi, pak, u opsjednutosti poslom i trčanjem za profitom naprosto neće imati vremena za osjećaje, treći će prerano odrasti i patiti što na vidiku nema srodne duše, četvrti će se unatoč braku osjećati osamljenim, petome, pak, upravo takvo stanje odgovara iako mu svi oko njega žele pomoći da više ne bude sam…

Šesnaest ljubavnih priča unutar istih korica moglo bi navesti skeptičnog čitatelja na očekivanje da će se situacije ponavljati, na pomisao da sve što se o tome ima reći stane u jednu jedinu pripovijest, ali takvu skepsu rastjerat će već i nekoliko početnih priča. Drama ljubavi zgušnjava se u inicijalnom trenutku prihvaćanja ili odbijanja, taj je trenutak neponovljiv i ništa ne može popraviti posljedicu tog čina. Neovisno o njenom ostvarenju, ljubav traje kao putokaz ili teret života sve do smrti, a upravo je ta vremenska odrednica u nekolicini priča u ovoj zbirci zadana kao vrijeme radnje, s tragičnim događajem kao emotivnom kulminacijom. Ako je konačna potvrda ljubavi u njenoj negaciji smrću jedna krajnost Ivandićevog pristupa ljubavnoj priči, druga krajnost zatiče se u postavljanju ljubavnog odnosa kao latentnog, nikad ostvarenog, realno čak i neostvarivog, ali emotivno za oboje nespojenih partnera ispunjenijeg od službenih i priznatih veza u njihovim stvarnim životima.

Još jedna draž Ivandićevih ljubavnih priča je u tome što se u njima sukobljavaju dva oprečna uobičajena nazora o biti ljubavi: onaj o njenoj vječnosti, i onaj o njenoj neumitnoj prolaznosti. Oba ishoda, u pričama u kojima je takvo sagledavanje bitno, polazište često nalaze u djetinjstvu, u djetinjim naklonostima, savezništvima, solidarnostima, udruživanjima radi zajedničkog otpora ili zaštite. Odrastanje prisiljava potencijalne partnere da te fluidne odnose iz djetinjstva definiraju, ili ta prisila, češće, dolazi od ostalih ljudi iz okoline glavnih junaka, štoviše, i od njihovih legalnih odraslih partnera. Primjer takve fluidizacije motiva ljubavi je priča Marta, možda jedna od najljepših i najpotresnijih u cijeloj zbirci.

Treba još nešto primijetiti o ovim pričama, što će prvo upasti u oko onima kojima su se svidjela dva ranija Ivandićeva romana: pripovjedački stil ovdje je sasvim drugačiji, naracija je brza, dinamična, faktografska, vrlo kratkih i informativnih rečenica s gotovo nimalo opisa; pola života proleti kroz kratke skice u jednom jedinom odlomku, što u ovim vrlo kratkim pričama pažnju uspješno drži na onom bitnom. A ono bitno je, za Vlatka Ivandića kao pisca i za nas kao čitatelje, spoznaja da unatoč nebrojenim mogućim opisanim, naznačenim i naslućenim kombinacijama, još uvijek ostaje otvoreno pitanje: što je zapravo ljubav.

(Objavljeno u Glasu Istre, 10. siječnja 2009.)

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Priče o velikoj nuždi

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Veselin Gatalo: »Polja čemerike«, zbirka priča, Samizdat B52, Beograd, 2008.

Koliko je meni poznato, pokojni Simo Mraović jedan je od rijetkih pisaca u novijoj književnosti ovih prostora koji je, u svome romanu Konstantin bogobojazni, posvetio dužnu dramaturšku i fabularnu pažnju velikoj nuždi. Junaci desetaka književnih djela tzv. stvarnosne proze prolaze kroz raznorazne egzistencijalne muke, zima im je, vruće im je, jedu, piju, oblokavaju se, drogiraju, bljuju, tuku se i pucaju, o seksu u raznoraznim kombinacijama da i ne govorimo, ali nekako im nikad nije sila na WC. Eto, tu dokumentarističku i estetičku nepravdu uvelike ispravlja Veselin Gatalo u zbirci priča Polja čemerike, budući da na sudbine junaka svih osamnaest priča ključan utjecaj ima upravo vršenje nužde, uglavnom velike, tek u rijetkim slučajevima male.

Veselina Gatala znamo već pet-šest godina, kao pobjednika pazinskog Istrakonovog natječaja, kao dobitnika nagrade Sfera za SF roman Geto, kao laureata bosanskohercegovačkih književnih nagrada za romane, zbirke priča i poetske zbirke s gorkohumornom ratnom ili postratnom tematikom, naposljetku i kao jednog od inicijatora postavljanja spomenika Bruceu Leeju u Gatalovom rodnom Mostaru. Objavljivao je dosad i u Pazinu, i u Zagrebu, i u Sarajevu, i u Italiji, a ovu zbirku objavio mu je beogradski Samizdat B52, nakladnik izuzetno naklonjen književnostima s područja uzajamno razumljivih jezika.

No, vratimo se velikoj nuždi, odnosno ovim izuzetno duhovitim, a često jetkim i crnohumornim Gatalovim pričama. Velika nužda je, to je već i Oprah ustvrdila pred milijunskim auditorijem, duboko intiman čin, u običnoj svakodnevici rezerviran za posvećeni prostor vlastitoga doma, prostor koji najbolje poznaju njegovi najčešći korisnici. Stoga je, itekako, razumljiv problem koji se javlja pred junakom koji je silom životnih okolnosti izmješten iz posvećenog prostora u kome se osjeća najbolje, i kad ga u nepoznatoj sredini uhvati sila. Takve su situacije idealna prilika za razvijanje kulturoloških i civilizacijskih nesporazuma što su ih potjerani silom prisiljeni doživljavati likovi Gatalovih priča. Osjećaj nostalgije u njihovim sudbinama dobiva sasvim novu dimenziju: kad pomisle kako im nedostaje dom, sasvim je bjelodano da im najviše nedostaje njihov udobni i dobro poznati zahod, ako ga doma uopće imaju.

Naravno, nisu ove priče zahodska proza, nije velika nužda u njima glavni motiv, ali je u najviše slučajeva glavni katalizator ili trenutak kulminacije tih osamnaest malih fabula. Likovi su najčešće mali ljudi, s domicilom u Bosni, ili češće Hercegovini, ponekad, pak, i u susjednim regijama i državama, a izbjeglička, gastarbajterska ili ratna sudbina znade ih odvesti i prilično daleko od njihova doma. Tako će jedna bosanska studentica, sretnim slučajem upavši u međunarodnu razmjenu što njenoj obitelji rađa toplu nadu da bi se ona tamo mogla i dulje zadržati, ostati potpuno raspršenih snova kada u kući svojih londonskih domaćina, izrazivši želju da se osvježi, biva upućena u kupaonicu bez WC školjke.

Bosanskom seljaku, pak, što se uputio u Zagreb kupiti cipele, ali i pokušati utopiti prsten što ga je za drugoga rata pronašao, pa ga je u nezgodan čas stislo i morao se olakšati na neprimjerenom mjestu, taj će izlet zagorčati osramoćeni Udbin razbijač. Gastarbajteru-povratniku sva mukom zarađena imovina ispada kroz otvor WC-a u vlaku. Dvojica ratnih drugova zamalo se zakrve kad se jedan pokušava poslužiti stranicama knjige, što ju je drugi čitao, kao toaletnim papirom.

I tako, kroz osamnaest maštovitih pripovijetki saznajemo kakvu sve društvenu, povijesnu pa i političku ulogu mogu odigrati velika i mala nužda, probavni problemi, kupaonice i zahodi i njihova sofisticirana oprema, i kako sve te sitnice iz svakodnevice mogu utjecati na živote, karijere, ugled, društveni položaj pa i ukupnu sudbinu junaka ovih priča. Valja naglasiti i da je Gatalo izvrstan pripovjedač, vrlo umješno gradi i usmjerava priču, skreće pozornost čitatelja i iznenađuje ga nenadanim obratima, tako da se obrazac po kome je sastavljena ova zbirka ne rasvjetljuje odmah. Ali ono čega se svi žele riješiti, ali neki ne mogu ili, pak, nemaju gdje, uvijek je tu negdje. I želi van.

(Objavljeno u Glasu Istre, 3. siječnja 2009.)

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Noć između oca i sina

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kruno Čudina: »Bdjenje«, roman, Aora, Zagreb, 2008.

U jednoj jedinoj noći mnogo toga se može zbiti i u samo jednoj glavi, a kamoli dvije. Otac i sin, uslijed očeve bolesti i slutnje skore smrti, zajedno provode jednu jedinu besanu noć, bdiju do svanuća, i u tome se sastoji cjelokupna radnja ovog romana. Sin je već odrastao, iako možda nije u potpunosti sazrio, otac nije jako star, ali je bolestan, ne može spavati noću pa bdije svake noći; odspava tek malo danju. Sin je u romanu pripovjedač, otac je pasivan, tek na trenutke lucidan, ostatak noćnog vremena prolazi u mehaničkom ponavljanju radnji: u hodanju stanom, odmaranju za kuhinjskim stolom, ispijanju vode, pušenju.

Na prvi pogled sin bdije s ocem iz nenadano probuđenog osjećaja solidarnosti, suosjećanja; na drugi je pogled sin obuzet grižnjom savjesti što je premalo svoga vremena posvetio ocu, pa to sada želi nadoknaditi; na treći je pogled ovo zajedničko bdjenje svojevrsni posljednji ispraćaj, intimna obiteljska karmina s još živim skorim pokojnikom - no sva tri dojma o ovome romanu mogu ispasti i pogrešna. Glavnome liku, sinu, bdjenje je možda i samo izlika, dobrodošla prilika za prisilnu introspekciju, za rezimiranje kratkog, ali nesadržajnog i neispunjenog života, za razliku od očevog, koji je u sinovim očima i proživio, i doživio, i shvatio i pomirio se s mnogo čime što on još nije te možda nikad niti neće.

Čudesan je, samosvojan, bez uzora i sasvim originalan ovaj roman u kaleidoskopu novije domaće proze. Ova sasvim intimna ispovijest glavnoga lika kroz tiho noćno supostojanje sa svojim krvnim stvoriteljem topla je i trpka, nježna i zbunjujuća istodobno. Supostojanje je možda ključna riječ jer interakcije između oca i sina tijekom noćnog druženja gotovo da i nema. Riječi koje otac izgovara, gotovo u bunilu, i nisu pokušaj razgovora, tek su pojmovi koji u sinovljevo sjećanje prizivaju slike, obnavljaju detalje zajedničkih doživljaja, najčešće vezanih uz nogomet, glazbu, obiteljske izlete, oblikuju sliku čovjeka koji je sada, u toj noći, tek sjena što blijedi.

Sinu te noći kroz misli prolaze i drugi likovi značajni za njegov i očev, posljednjih godina ne baš dinamičan život: djevojka, prijatelji, rodbina, susjedi. Čulna su to sjećanja, ispunjena tjelesnošću i detaljno zapamćenim fizičkim manifestacijama bića svakoga od njih, svakoga od tih gostiju kuće blizu željezničkog nadvožnjaka u kojoj mirno, siromašno i beznadno žive vegetirajući otac i besperspektivni sin. Iako u tim sjećanjima - u pauzama između mučnih šetnji kroz skoro sve prostorije maloga stana - sin najprije priziva čulnu ostavštinu svih gostiju, seks s djevojkom, opijanje s prijateljima, zadimljenost prostorija, zanesenost glazbom ili plesom, na kraju se ona okrenu na oca.

Svaki se od tih gostiju prema ocu odnosio lijepo, sin je zapamtio njihove srdačne pozdrave, uzgredne komplimente, riječi utjehe i pohvale koje on, tada, u tom životu koji se nakon ove noći čini kao da je bio prijašnji, nije bio u stanju dati. U tim razočaravajućim spoznajama obuzima ga gnjev, želja za agresijom, ali samo u mislima, na razini duhovnog; u fizičkoj stvarnosti on i dalje, u toj sparnoj noći, slijedi oca od dnevne sobe kroz hodnik do kuhinje i natrag, i nastoji da mu ne promakne nijedan trenutak očeve svjesnosti.

Bdjenje je nedvojbeno najemotivniji domaći roman posljednjih godina, a njegov najveći uspjeh bit će, mnijem, ako se svaki čitatelj upita zašto je uopće napisan, naravno iz perspektive lika, odnosno pripovjedača, ne pisca, njemu treba samo skinuti kapu. Jer, ta duga probdjevena noć na kraju ne donosi odgovore, ne donosi katarzu, rasplet, ne razotkrivaju se nikakve mračne tajne niti se čovjek pred čovjekom iskupljuje - u toj noći ipak nitko ne umire, ali ne postaje ni bolji čovjek. Zašto je onda sin bdio uz oca? Možda je utješan odgovor već i u svjesnosti treba li uopće postaviti takvo pitanje.

(Objavljeno u Glasu Istre, 27. prosinca 2008.)

- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U prehladi živi ideja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Boris Dežulović: »Poglavnikova bakterija«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2007.

Poglavnikova bakterija treća je prozna knjiga Borisa Dežulovića, i osobno sam, zbog sve tri, oduševljen što je ovaj izvrstan autor u književnosti potražio odmor ili pročišćenje od novinarstva. Bez obzira u kojoj formi i za koju svrhu piše, Dežuloviću je, čini se, životna misija razotkrivanje laži i farsi što ih državotvorni vrh novodemokratskog hrvatskog društva zajedno sa svojim prirepcima plete veličajući svoju povijesnost, bezgrešnost, ekskluzivizam, zaslužnost, i u bilo kojem drugom obliku otjelotvoren kompleks veće vrijednosti.

Ovome će se piscu na satiričkoj meti naći svatko tko svojim javnim (ili tajnim, tim gore po počinitelja) djelovanjem dokazuje da ne zna misliti, i svatko tko zamišljene, nametnute, utuvljene ciljeve stavlja iznad univerzalnih, općeljudskih. Neće biti pošteđene ni marionete ni oni koji povlače njihove konce, jer oni su lice i naličje istog sustava vrijednosti. Naposljetku, od pera ovog autora stradat će i utemeljitelji odnosno provoditelji svakog sustava institucionalizirane nejednakosti, i narušavanja bilo čijeg integriteta u ime tog sustava nejednakosti. Čak i nakon što oci takvih ideologija nestanu s lica zemlje, ali dalje žive fanatični sljedbenici koji djelo i misao svojih idola drže trajnom zvijezdom vodiljom.

Takve, u našoj nacionalnoj političkoj kulturi više nego prepoznatljive osobine, najbolje i najduhovitije opisuje naslovna priča, Poglavnikova bakterija, urnebesno smiješan triler o tajnom društvu koji za buduće generacije njeguje i čuva - upravo »to« iz naslova. Poglavnik je, naime, negdje potkraj života bio prehlađen, pa je prehladom zarazio i neke od bliskih suradnika. Stoga nakon poglavnikove smrti, iz tajnog društva njegovih štovatelja netko uvijek mora biti prehlađen, ali ne bilo kako, već se mora zaraziti isključivo od prethodnog nositelja poglavnikove bakterije, jer jedino tako može živjeti ideja…

Meni se u zbirci najviše sviđa priča Velika laž Bepa Partugalotovog, koncepcijski vrlo bliska romanu Mirakl Jiřija Škvoreckog. Iako je malo prerazvučena, pripovjedački je bravurozna, i iako slutimo u čemu je na kraju zapravo stvar, uživat ćemo u naraciji i stilu kojom nas autor uvodi u otočki svijet grubog i okrutnog humora kojim se »ono drukčije« drži na distanci. Priča slijedi trostruku petlju: mjesni šaljivci namještaju lokalnom ridikulu i dežurnoj svačijoj žrtvi pakosnu spačku kojom za javnost ispada da se dogodilo nešto što se nije dogodilo, no da se to nije dogodilo znade samo spletkaroška grupica, koja se naslađuje i uživa u tom svom ekskluzivnom znanju. Međutim, sve se preokreće nakon spoznaje da je žrtva spletke akter najistinitije od svih triju mogućih priča, ali znanje o toj istini ostaje ekskluzivno samo za njega (i za pripovjedača, koji slučaj rekonstruira vrativši se na rodni otok godinama poslije). U ovoj se priči zapravo mogu iščitati višestruke dimenzije i značenja odnosa osobnog i grupnog odnosno društvenog, pojedinca i zajednice, javnog i tajnog, priznatog i nepriznatog, istine i laži, podviga i grijeha.

Priča Batman: the beginning uspostavlja čudnovatu korelaciju između vremena, prostora, i aktera događaja iz Drugog svjetskog rata u dalmatinskom zaleđu, koje je povezala i od nesretnije sudbine spasila drvena skulptura Gospe. Crveni šejtan je lociran puno uže, u poraće malog bosanskog sela, ali zahvaća puno šire, progovara o međucivilizacijskim i interkonfesionalnim netrpeljivostima i nerazumijevanju kroz nevino djetinje dvoumljenje oko prirode Djeda Mraza. Priča Smrt je, kao kuriozitet zbirke, napisana na srpskom, i kroz vremenske skokove prati više generacija jedne obitelji, u dijelu svoje povijesti hrvatske, u dijelu srpske, u dijelu bosanske, čiji muški izdanci kao da su pogađali naći se na mjestu najvećih pogibija ili masovnih zločina na balkanskim prostorima posljednjih stoljeća, od Mostara preko Kragujevca do Srebrenice. Naposljetku, završna Bijela točka groteskna je priča o nogometu, u čijoj se kulminaciji jedna trpka obiteljska priča prelama s kladioničarskim muljanjem i namještanjem rezultata. Maestralna je ovo zbirka, jedna od najboljih domaćih proza u posljednjem desetljeću.

(Objavljeno u Glasu Istre, 20. prosinca 2008.)

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Neidealno utočište

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sonja Gašperov: »Cyber Zoo«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2008.

Iz hrvatskog cyber prostora u posljednje vrijeme među korice stiže sve više dobre literature. Taj proces kao da pokazuje da ono što je začeto prije otprilike dvije godine, kad je prvih nekoliko blogera objavilo svoje prve knjige te time polučilo i izvanliterarno, više fenomenološko zanimanje za njihovo stvaralaštvo, nije bilo privremeni i prolazni trend. Zapravo, nove knjige sadašnjih ili negdašnjih blogera i potvrđuju i negiraju neke teze nastale iz onog prvog vala blogerskih oknjiženja: potvrđuju da kvalitetnih autora ima i daleko izvan dosega i vidokruga uobičajene književne produkcije; a negiraju da blogerska književnost, što se u početku htjelo imputirati, ima ikakav zajednički nazivnik.

No, još jednu stvar treba raščistiti kad se radi o književnicima koji su prije prenošenja na papir testirali svoje literarne sposobnosti u cyber prostoru: na veliko razočaranje nekih kritičara i fenomenologa, književnost koja se pretpremijerno objavljuje na internetu najčešće uopće nije tematski vezana uz cyber svijet, uz informatičku tehnologiju i virtualni život. Najčešće je, gle čuda (ili, ostavimo se čuda: pozovimo se na puku statistiku), ta književnost sasvim normalna, ni po čemu bitno različita od papirnatih prvijenaca autora koji u snalaženju na mreži baš nisu vješti.

Tako su i priče Sonje Gašperov, vrlo poznate i afirmirane blogerice (najmanje tri njena bloga - cyberzoo, sonjecka i majice - ulaze u standardne bookmarke većine korisnika Blog.hr servisa, a i šire), unatoč žarkoj želji čak i urednika ove knjige, vrlo ovlaš smještene u cyber svijet. U jednoj se priči prenosi chat dogovor za ljubavni sastanak, tu i tamo se uzgred naznačuje neka reminiscencija na virtualni svijet i njegove stanare, i još, budući da su tekstovi iz ove knjige prethodno objavljivani na istoimenom blogu Sonje Gašperov, u knjizi su podcrtani dijelovi teksta koji na internetu predstavljaju linkove na sadržaje asocirane potcrtanim pojmovima. I to je, što se tiče ukorijenjenosti u web ili blog kulturu – sve; drugih literarnih poveznica s internetskim subkulturama tu jednostavno ne nalazim.

Međutim, nalazim da mnoge vrlo zanimljive priče Sonje Gašperov imaju jedan zajednički nazivnik, a to je strah od smrti. Možda je to i malo neobično jer autorica je prilično mlada, no tako ispada: i u pričama kojima se prizivaju djetinje uspomene, i one o prvim ili sljedećim ljubavnim iskustvima, i one u kojima se uspostavljaju odnosi s drugim ljudima, bližima ili malo daljima, obojane su sličnim motivima nestanka, privremenosti, odlaska, kratkog trajanja, usamljenosti. Smrt kućnog ljubimca ili upadanje manijaka s pištoljem u fakultetsku predavaonicu na sličan način kod junakinja Sonjinih priča izazivaju tjeskobu, paniku, ali i novu nadu kada već oplakani ljubimac uskrsne ili manijak ode ne ispalivši ni metka: kraj je mogao doći, ali ovaj put je odgođen, odložen.

Inače su priče iz zbirke Cyber Zoo najčešće priče o svakodnevici, iako ispričane iz kuta prilično ciničnog promatrača. Jetkost, parodija, ponekad grubi humor, okrutnost svijeta oko nas, ali i od djetinjstva usađeni sadizam, nesigurnost, kako u sebe, tako i u pouzdanost realnosti, takve misli i vizije proizlaze iz rečenica i odlomaka brzih i lako čitljivih Sonjinih priča. U njihovim porukama, ako takve uopće postoje, relativiziraju se poimanja dobra i zla, ugodnog i bolnog, sreće i frustracije, realnog i virtualnog, emotivnog i tjelesnog, a kroz mnoge se priče provlači i motiv književnog stvaranja i uopće njegova smisla, od sasvim zgodne, iz svijeta medija transponiranog aksioma da je doživljeno i proživljeno samo ono što je objavljeno (makar na blogu), pa do sasvim suprotne pretpostavke: ako je svijet lažan, nepostojeći, prividan, onda su takvi i zapisi o njemu. I tu, sasvim na kraju i sasvim između redaka, u jedva naslutivom podtekstu, iščitavao se odnos autorice prema cyber svijetu: on je zapravo rezerva, utočište, doduše prilično neidealno, ali i njega se dade malo pomalo urediti, oblikovati, dezinficirati i osposobiti za život koji u ovom svijetu možda malo zapinje.

(Objavljeno u Glasu Istre, 13. prosinca 2008.)

- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pita na prozoru

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Predrag Crnković: »Beograd za pokojnike«, V.B.Z., Zagreb, 2008.

Već zadnjih nekoliko godina kao po pravilu nitko nije zadovoljan ishodom najizdašnijeg književnog natječaja u državi, onog što ga zagrebačka nakladnička kuća V.B.Z. (s partnerima koje svako toliko mijenja, ove je godine to Tisak) raspisuje za najbolji neobjavljeni roman. Za razliku od prethodnih godina, ove ni ja nisam baš najsretniji što je pobjedu i nagradu od 100.000 kuna odnio roman Beograd za pokojnike beogradskog pisca Predraga Crnkovića. Nema to veze s granicom, s istok-zapad dnevnopolitičkim pričama; Crnković je posljednjih godina prilično prisutan na hrvatskoj književnoj sceni, a i roman Čarapanke sa Zvezdare mu je nedavno objavljen u Zagrebu… Ima veze s mojim poimanjem hit-romana, rukopisa koji bi zasluživao toliku lovu, a i promociju koja uz takvu nagradu obično ide.

Naime, može taj pobjednički roman biti o čemu god autor želi pisati, ali bi za djelo takvoga statusa podrazumijevajuće osobine trebale biti njegova čitkost, kao i mogućnost čitateljske afirmativne podrške (ili, u suprotnom, vrijednosne polemike) stavovima, stanju i postupcima glavnog (ili glavnih) junaka. Samo je bitno da taj roman, koji nakon proglašenja pobjednika natječaja ide u prodaju po kioscima, bude o nečemu. Po mogućnosti zanimljivom.

Nažalost, Beograd za pokojnike je više roman ni o čemu, a ako ćemo biti malo zločesti, čak i ni o kome. Doduše, u središtu je radnje (radnje, hm, uvjetno rečeno) izvjesni Peđa, lik neodređenog zanimanja (razumijemo da se bavi raznorodnim poslovima koji imaju veze s pisanjem i kompjutorima) i neodređene dobi, još neodređenije s obzirom na to da vrijeme radnje pojedinih epizoda skače čas naprijed, čas natrag. Ajde, recimo da kroz sva ta razdoblja ima između dvadeset i četrdeset.

Peđa živi u Beogradu, u vremenima koja su po mnogočemu prijelomna, ali ništa od tih prijelomnih zbivanja njega se ne dotiče, on u njima ne sudjeluje, čak im ni ne svjedoči, recimo, komentirajući ih ili se nečemu, zdravorazumski ili u prostoj želji da se sačuva čisti obraz, suprotstavljajući. Epizoda u kojoj Peđa gleda film u Kinoteci nesvjestan žestokih protumiloševićevskih demonstracija tamo napolju, i vraća se kući sretan što je izbjegao maltretiranje policije, čak je i simpatična, no ni u njoj, kao ni u ostalima, nema ni trunke stava.

Roman pokušava stvoriti socijalni naboj, gradiranjem Peđinih materijalnih i financijskih teškoća, od povremenih oskudica pa sve do istinske i sustavne gladi, pa se i tu nađe izvrsnih epizoda, od vještog otimanja torbe noćniku za kojeg Peđa krivo pretpostavlja da pljačka restoran u susjedstvu, do mažnjavanja pite koja se hladi na prozoru puste ulice, no ostaje dojam da su Peđine patnje narcisoidne, da ga boli samo vlastiti prazan želudac. Kroz Peđine životne flešbekove pojavi se i poneka zgodna erotska epizoda, no zgodne epizode s puno praznog hoda između ne čine i dobar roman. Prizvane slike iz djetinjstva povremeno oživljavaju i bolje strane onoga doba, one bivše države i sustava, ali samo zato jer su prije bili živi i zdravi neki koji sada nisu, i što je tada bilo nečega za pojesti.

Peđini književni, filmski i glazbeni ukusi na refule služe da bi se prokomentirale neke pojavnosti u zbilji beogradskih devedesetih i dvijetisućitih, no objekti tih komentara najčešće su neodređeni oni neki, junak je jako daleko od svjesnog i angažiranog razmišljanja, a pogotovo djelovanja. Mogli bismo kao lajtmotiv romana i prihvatiti sintagmu iz blurba na zadnjim koricama, o »godinama koje su nas usporile, deprimirale, umorile«, mogli bismo Peđu smatrati pokojnikom iz naslova romana, zombijem kome je kroz cijeli roman provučeno ponašanje i razmišljanje zapravo prirođeno i jedino moguće, pa mu naći opravdanje u društvenoj uvjetovanosti, ali to je nešto što znamo izvan romana, ne nešto o čemu ćemo potkrepu pronaći u tekstu. Peđa nema posla, nema novca i nema što jesti zbog sankcija, ali nit' se brine nit' se pita zbog čega su sankcije, što se to vani uopće događa, i ne znamo ni mi ni on bi li njegov karakter bio drukčiji da mu je kojim slučajem sjekira pala u med umjesto u trnje.

(Objavljeno u Glasu Istre, 29. studenog 2008.)

- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Misterij s početkom i krajem u Istri

Image Hosted by ImageShack.us


Ernie Gigante Dešković: »Serenijeva enigma«, roman, Hrvatsko književno društvo Osvit, Rijeka 2008.

Iako su romani Iana Fleminga o čuvenom agentu 007 Jamesu Bondu, kako kritičari kažu, sasvim osrednje literarne kvalitete, planetarnu popularnost ovome liku i ovome autoru osigurala je serija filmskih adaptacija. No, dok su romani o Bondu, vele kritičari i književni povjesničari, pokušaji ozbiljnog špijunskog žanra u književnosti, filmovi o Bondu taj isti žanr nevjerojatno uspješno parodiraju. Kad je nešto dobro i popularno, onda neminovno doživljava obrade u parodijama pa onda nastaju - ponekad urnebesne, a ponekad i očajne - parodije parodija.

Taj mi je pomalo apsurdni slijed kreativnih utjecaja pao na pamet dok sam razmišljao o vezi romana Ernieja Gigantea Deškovića Serenijeva enigma i nevjerojatno loše planetarne uspješnice Dana Browna Da Vincijev kod. Neću duljiti zašto mislim da je Da Vincijev kod loš roman, dapače, smatram ga sramotom za književnost; reći ću samo da je cijela misterija kojom se taj bestseller bavi jasna od samog početka, a jedinu napetost gradi to što dvoje glavnih likova, također znajući misteriju od početka, nemaju vremena to jedno drugom kazati.

Začuđen, pače zaprepašten kako se taj nevrijedni knjižuljak prodavao u milijunskim nakladama, razmišljao sam kako bi mogao izgledati »lokalizirani« Da Vincijev kod, koji bi misterijom, mjestom radnje i likovima bio smješten u naše prostore, a stilom bi bio totalna parodija parodije, ako Kod smatramo parodijom na ranije vrlo dobre i vrlo uspješne knjige skupine britanskih novinara na istu temu (koji su, uzgred, bezuspješno tužili autora Da Vincijevog koda zbog plagijata). Ali, Ernie Gigante Dešković je razmišljao brže: njegov roman Serenijeva enigma upravo je to što sam priželjkivao.

Ne, nije Serenijeva enigma humoristični roman. Pisan je kao ozbiljna napetica, no upravo takav pristup, uz vrlo eruditsko baratanje detaljima i faktima iz povijesti, umjetnosti, arhitekture, religije i - za ovakvu temu neizbježno - okultizma i misticizma, otkriva nam autorovu namjeru da se sa svime time zapravo poigra, da naprosto pokazuje i dokazuje da se i s našim »igračima« može složiti čak i nešto bolje od onog što je svijet »popušio« u milijunima primjeraka. Naime, ako se dovoljno dobro poznaje vlastita povijest i kultura, ishodišta i sjecišta vlastitog identiteta, ako se razumije da oficijelni skrbnici identiteta današnjice - kultura, znanost, država, politika, religija - tim istim identitetom manipuliraju po dnevnim potrebama, oportunistički izvlačeći iz slojevitog nasljeđa civilizacije samo podobne sadržaje, tada takvom autoru doista nije teško smisliti priču u kojoj se likovi, citiram iz blurba na zadnjim koricama, »upuštaju u rješavanje dijabolične slagalice i stižu do zastrašujuće spoznaje o tajni koja se provlači kroz stoljeća i danas dolazi na naplatu - svima nama«.

Ekscentrični multimilijarder, zagrebački inspektor austrijskih korijena, pohlepni stručnjak za antikvarne knjige i vrhunska restauratorica starih slika - to su likovi koji u Serenijevoj enigmi jezde kroz misterije današnjice, s početkom radnje u Rovinju, nastavkom na raznim atraktivnim lokacijama širom svijeta (sasvim bondovski!) i epilogom u Opatiji. Međutim, u postavljanju misterije sudjeluju i likovi iz davne prošlosti, od slikara Hieronymusa Boscha do kuma naslovu romana, Rodolfa Serenija. Tajna se, naravno, počinje razotkrivati slučajno, a kako njeno razotkrivanje napreduje, entuzijazmu glavnih likova suprotstavlja se tamna snaga skrivene sile koja ne želi da tajna bude otkrivena.

Žanr tajnovitog trilera Dešković, osim napadno preozbiljnog stila kojim iz prošlosti izvlači sve čudnije i strašnije činjenice i indicije, parodira i odnosom prema likovima, nemilosrdno ih ubijajući, čak i one glavne, baš kad nam se učini da bi nešto mogli učiniti. I ne, ni u jednom trenutku nije jasno kako će se stvar dalje razvijati, tko će koga, i tko će uopće preživjeti. Izuzetno je zabavna Serenijeva enigma, i ne bih se nimalo začudio kad bi se netko upustio u otkrivanje tragova u našem stvarnom životnom prostoru na koje namiguje ova knjiga, baš kao što su se mnogi upustili u trasiranje ili raskrinkavanje Da Vincijevog koda.

(Objavljeno u Glasu Istre, 15. studenog 2008.)

- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ženski dio kuće

Image Hosted by ImageShack.us


Bajam Ilkullu: »Zapisi iz harema«, roman, Zoro, Zagreb, 2008.

Ne, nije greška: ovo je djelo domaćeg autora. Bajam Ilkullu se tako, naravno, ne zove, ima sasvim obično domaće ime i prezime, bavi se nekim svojim zanimanjem, otprilike pola godine živi u Istri, a pola u Zagrebu, ali pisac je to osebujnog pogleda na književnost i na autorstvo: reći će on tako da ako je netko već sposoban cijelu knjigu izmisliti, najmanje što mu se još može dozvoliti jest da izmisli i ime autora koje bi toj knjizi najviše odgovaralo. Iako piše već odavno, Zapisi iz harema su mu prva objavljena knjiga, no u pripremi ima još nekoliko, a svaku će, kaže, potpisati drugim imenom.

Ovaj je roman jedinstven u hrvatskoj književnosti. Zapravo je teško povjerovati da je u današnje vrijeme moguće napisati prozu koja toliko odiše istinskim ugođajem otomanskog srednjovjekovlja, predočenog tako vjerno da u autoru razotkriva jako dobrog poznavatelja povijesti i običaja Turskog Carstva. K tome, povijest mu nije struka, sve to temeljito istraživanje i proučavanje poduzeo je samo zato da bi napisao ovaj roman.

Harem je, dakle, pretežito mjesto radnje, susretanja i međusobnih odnosa sasvim solidne galerije likova, i muških i ženskih. No ako nas naslov navuče na raskoš, blještavilo i razuzdanost filmskih harema, nećemo u ovome tekstu naći očekivano. Spomenuti harem naime pripada jednom manje važnom veziru u vladi turskoga sultana, k tome već ostarjelom, a i pomalo čudnom, više ga zanimaju zvjezdoznanstvo i ezoterija nego čulni užici. No, kad smo već kod čulnih užitaka, ušavši ovim romanom u otomanski srednji vijek još ćemo nešto naučiti: nije harem bludilište, čemu nas je, primamo li površno ono što gledamo, naučio Hollywood. Harem je, naprosto, ženski dio kuće. U njemu žive žene, tu provode dan, uče, održavaju higijenu, kuhaju, i sve drugo. Naravno da se uz ostalo pripremaju i na ugađanje svom gospodaru, ali znade proći dosta vremena, pa i mjeseci i godina, da za tim uopće ne bude potrebe. Uz harem su, poslovima logistike i sigurnosti, vezani i muškarci i, opet, nisu to kao u filmovima otromboljeni eunusi opasani širokim zakrivljenim sabljama. Ljudi su to različitih porijekla i prošlosti, pretežno naravno vojničke, no takvu je prošlost imao svaki muškarac u Turskome Carstvu onoga doba. I sudbine žena raznolike su: neke je tu dovela sretna, a neke nesretna sudbina, neke su odvedene, neke su kupljene, neke su tu pak naprosto - našle posao.

I u takvoj se jednoj sredini, gdje povrh odnosa među ljudima savršeno leži i svaki predmet, svaka tkanina, svako jelo ili komad nakita što bi ga pisac ubacio među likove, polako razmotavaju osobne priče, osobne sudbine i povijesti, ali i rasvjetljavaju sadašnje uloge pojedinih članova te nevelike zajednice. U tom se haremu zapravo događa nešto slično onome što gledamo u »Big Brotheru«: ima prijateljstava, a ima bogami i intriga, ima osvajanja naklonosti i pritajenih ljubavi, čak i razmjene nježnosti između žena. No, u tom se haremskom svijetu stvari događaju sporo, čak nakon stanovitog vremena provedenog u čitanju i ne očekujemo više neku akciju koja bi bila uvjetovana takvim mjestom radnje. I onda ćemo, čak i prije polovice romana, shvatiti: harem je zapravo samo zamka. To nije mjesto tajni, to je naprotiv mjesto gdje se svjetonazor jednog vremena i duha tog vremena može upoznati do u tančine. Kroz Ilkulluov harem ući ćemo u um otomanske žene, ali još više otomanskog muškarca, a iz tog prostor-vremenskog određenja dalji će nas razvoj događanja sve više voditi k općeljudskom.
Nagon čovjekov ka spoznaji svijeta i svemira, koji nijedan režim i nijedna religija ne mogu zatomiti, želja za znanjem u sredini i vremenu u kojem znanje može biti opasno i naposljetku humanizam koji je jedini ispravan plod poštene primjene stečenih znanja, a također u vremenu i prostoru kada ni biti humanist nije uvijek poželjno i podobno, to je zapravo skica poruke ovoga romana. Vrijedi pročitati ovu knjigu, i zbog već rečenog, ali i zbog nečeg što se ne vidi na prvi pogled, već se polako spoznaje i usvaja: u ovaj su roman učahurene, aluzijama, citatima, čak i posuđenim likovima, i duhovitim (iako na prvi pogled preintelektualnim) bilješkama na kraju i mnoge druge knjige, one uz koje smo odrastali i koje su nas, barem neke, nadam se, poučavale i odgajale u duhu univerzalnog humanizma.

(Objavljeno u Glasu Istre, 25. listopada 2008.)

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pogrešna skretanja i propuštene prilike

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nataša Skazlić: »Oni - humani bestijarij«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2008.

Nataša Skazlić je rođenjem Puljanka, živi u Zagrebu, piše već nekoliko godina, objavljivala je u zbornicima i časopisima, nalazila put do publike kroz književne natječaje za kratke priče, i sada je, eto, objavila prvu knjigu. Sličan kurikulum prolaze deseci mladih pisaca, i nije to ništa neobično… za njih. Za Natašu Skazlić je međutim vrlo neobično, zaprepašćujuće čak, što njen prozni uknjiženi prvijenac daje sliku sasvim drugačijeg autora. Ili autorice. Nipošto ne početnice, odnosno debitantice.

Kad bismo morali pogađati, ne vidjevši ime autorice na naslovnici, ali pročitavši zbirku, tko je zapravo napisao kratke priče sabrane pod zajedničkim naslovom Oni - humani bestijarij, u prvih desetak odgovora vjerojatno bismo vrludali sjećanjima pitajući se koji bi to pisac mogao biti, ali ne bismo nimalo dvojili da je riječ o jako, jako iskusnom i zrelom piscu, o izuzetno dubokom misliocu, o dobrom poznavatelju ljudske prirode, ali i o osobi koja je u životu oćutjela mnoge slojeve ljudske naravi što leže zakopani duboko ispod vizualne pojavnosti, iza namještenog javnog karaktera, onkraj zidova intimnih prostora. Posumnjat ćemo, također, da je autor (ili autorica) iskusio i najdublju ljubav i najtamniju samoću, i vrhunsku sreću i očajnu tugu, i da se s tim osjećajima nikad nije naučio nositi manirom otvrdnule duše, već neprestance po proživljenom kopa; i u sebi, i na papiru. Dozvolit ću si jednu pretjeranost: pisac nobelovac koji potkraj života u svojoj zadnjoj knjizi želi izravnati račune sa sobom i svijetom napisao bi, mnijem, baš takvu knjigu kakvu je napisala Nataša Skazlić, ili barem sličnu.

Nisu to baš priče za zabavu, ali jesu priče (a ponekad dostaju i samo pojedini odlomci!) za traženje odgovora o sebi; umjesto samoispitivanja. Nižu se u ovim pričama likovi i sasvim mladih i već ostarjelih, i ljubavnika i supružnika i osamljenika, muškaraca i žena pogrešno spojenih ili prekasno pronađenih, onih koji su dugo zajedno i onih koji nikad neće biti; slažu se u ovim prozama piramide generacija jedne te iste krvi, ali i žudnji koje iz tih krvnih linija žele pobjeći, izaći. Ljubav je, naravno, temeljni motiv i svrha događanja i proživljavanja svih ovih likova, ali tanana gradacija osjećaja i stanja, obaveza i moranja, napora i htijenja, užitaka i strasti, čekanja i nedočekanosti, darivanja i otimanja, i mnoštva drugih trenutaka što ljubav čine i prekrasnom i prestrašnom, ovim pričama daje izuzetnu dramatiku.

Gdjegod se likovi njenih priča nađu, u urbanoj sredini ili u krajoliku pretežito ocrtanom kao pustoš, u vrevi s drugim ljudima ili u ukradenom trenutku izdvojenosti od drugih, atmosfera postignuta sa svega dvije-tri rečenice duševnom stanju likova daje upečatljiv vizualni okvir. Meni su te brze skice pred očima rastvarale prizore iz starih crno-bijelih filmova, s dosta škrcavih zvukova u pozadini, s prilično bitnom ulogom vjetra kao oblikovatelja kadra, bilo da jak zapuh nešto povija, bilo da razbacuje sitne rekvizite. Pripomažu prilično te vizualizacije da se uljuljkamo u dinamičnost autoričina stila, da s brzih skica oblaka efektnije uđemo u duševno stanje lika, i da umetnute djeliće konkretne radnje razumijemo i prihvatimo ne kao fizičke pojavnosti u prostoru i vremenu, već kao djeliće ukupnog postojanja.

Emotivnijim će čitateljima neki detalji, neke epizode ovih priča djelovati čak i potresno, iako se u ovoj knjizi ne radi o životu i smrti, ne brine se o sudbini čovječanstva i planeta. Brine se, doduše, zbog propuštenih prilika, zbog pogrešnih skretanja, zbog pretjeranih žurbi ili oklijevanja, zbog tih i takvih ključnih događanja (ili nedogađanja) u svačijem životu, ali se s posljedicama takvih životnih zaokreta i neminovno miri, iako negdje duboko plamen još bukti, a gorive tvari sve je manje.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. listopada 2008.)

- 20:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Virtualni podstanar

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): »Dobitnik«, roman, Slovo, Zagreb, 2008.

Tjeskoba današnjice već je, čini se, ofucana književna tema; egzistencijalisti su taj književni motiv nametnuli piscima iz nekoliko narednih generacija, a kod rijetkih se autora takvo polazište prometne čak i u vrlo zanimljivu i originalnu prozu, kao primjerice kod Igora Rajkija. Znade takva proza biti i poprilično hermetična, teško razumljiva jer se tjeskoba postavlja kao totalitarni princip, ona natkriljuje čitav svijet, a ne samo zamračeni um glavnoga junaka. Bilo kakva konzistentna fabula u takvom je pisanju prebanalna, stoga se proze o tjeskobi obilato služe apsurdom, crnim humorom, parafrazom, igrama riječi, izvitoperuju jezik i rugaju se logici. Nije lako tako pisati, a da bude zanimljivo i dobro, no takvim književnim vodama doista je izvrsno zaplivao mladi pisac Robert Vrbnjak u svojoj prvoj knjizi, romanu Dobitnik. Na koricama doduše stoji da je autor romana izvjesni Tamoya Sanshal, no ako to »ime i prezime« čitate u duhu primorske čakavice, a ne japanskog ili svahilija, sve će vam biti jasnije.

Pojednostavljeno rečeno, Dobitnik je egzistencijalistički roman s primjesama crnohumorne znanstvenofantastične distopije. Paralelno u dva vremenska razdoblja, današnjici i bliskoj budućnosti, pratimo tjeskobu dva glavna lika. U današnjici junak se zove Mario Palamudi, a njega muče susreti s čudacima koji vjeruju u vanzemaljce, to što ga je ostavila žena, što je dobio otkaz, a ponajviše imaginarni podstanar u njegovoj kući o kome je, u inat čitavome svijetu, odlučio napisati knjigu. Mario, naime, redovito odlazi psihijatru koji mu savjetuje autoterapiju pisanjem, no s vremenom on postaje potpuno opsjednut likom o kojemu piše. Zato se zabarikadirao u kuću i time privukao opravdanu pozornost policije koja misli da unutra drži taoca, ali i prosvjednika, koji ga podržavaju u suprotstavljanju otuđenom i dehumaniziranom svijetu.

A taj njegov lik, Cillit zvani Autogol, žitelj je jednog drugog svijeta, iako je Mario uvjeren da mu je Cillit bez njegove suglasnosti zaposjeo tavan. Cillit živi u svijetu materijalnog blagostanja neke neodređene budućnosti, u kome su sve fizičke poslove preuzeli roboti, vanzemaljci pomalo naseljavaju Zemlju i preuzimaju sav biznis, a ljudi su svedeni na ulogu poslušnih potrošača. Tehnologija je sva u službi hiperpotrošačkog društva: reklame i nagradne igre u svakoj su pori prostora i vremena, stanovi su ispunjeni inteligentnim kućanskim aparatima koji čak i podsjećaju svoje vlasnike na njihove potrošačke obaveze. Cillitu se takav život i takav svijet međutim nimalo ne sviđaju, štoviše, on je u trajnom stanju stresa i paranoje, slično kao i Mario Palamudi u svome svijetu.

Iako nitko ne mora raditi, Cillit dobrovoljno radi u tvornici kutijica (za koje nitko ne zna čemu služe), a osim njega u toj tvornici uz mnoštvo robota radi još samo jedan jedini čovjek, sumnjiv Cillitu jer stalno nešto zapisuje u bilježnicu. Izbjegavajući susret na ulici s tim mogućim špijunom, Cillit sasvim slučajno ulazi u birtiju, i tu se njegov svijet preokreće. Osim što susreće prave ljude i prave, a ne robotske, konobare, pa i buduću ljubav svog života (koja se, naravno, zove Anitra), Cillit se susreće sa svojevrsnim pokretom otpora tom futuro-tehno-potrošačkom totalitarnom društvu. Njima je glavni cilj pobjeći u Angolu, posljednju oazu individualaca i prirodnog načina života koji tamo uživaju u anarhističkoj komuni.

Ovako ispričano, čak izgleda kao da roman ima neku skoro akcijsku fabulu, ali na papiru stvari su puno zabavnije. Ni jedan doživljaj dvojice glavnih junaka, ni jedno njihovo promišljanje ili odluka, ni jedna interakcija s vanjskim svijetom, kolikogod banalna bila, ne prolazi glatko i rutinski; svaki je detalj njihova svakodnevna života mučan, tegoban i tragikomičan, skoro da je riječ o dvije jednake sudbine na dvije paralelne razine postojanja. Iako je Cillit lik o kome Mario piše, i kojega zamišlja u svojoj kući, u romanu Cillit vodi potpuno samostalan život, on ne ovisi o Mariju koliko Mario ovisi o njemu, što je možda, za ovaj roman, i šteta: ako Cillita sagledavamo samo kao Marijevog virtualnog prijatelja, roman gubi znanstvenofantastičnu premisu. No ako se damo uvjeriti da Cillit doista postoji i da je Mario njegov »glasnogovornik« u sadašnjici koji će ljude upozoriti na ono što ih čeka, onda ćemo se lako složiti da je Dobitnik (i) SF roman.

(Objavljeno u Glasu Istre, 27. rujna 2008.)

- 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ljubavna patologija

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Drago Glamuzina: »Tri«, roman, Profil, Zagreb, 2008.

Dvoje. Izgaraju jedno za drugim. Troše se nemilice, u svakoj prilici. Bježe od svijeta, skrivaju se, euforično dogovaraju sastanke, pate ako ne mogu biti skupa, predaju se jedno drugom do beskraja i natrag. Zasad smo još na razini melodrame, iako dramatiku unosi činjenica da je on preljubnik, a ona razvedena, no ludi bivši muž još je uvijek progoni i opsjeda. On je, dakle, oženjen, a namjerava to i ostati. Oni su ljubavnici, koji svoju vezu konzumiraju do krajnjih granica ludosti, zamalo i egzibicionizma.

E sad, njegova žena. Proračunata, nije glupa. Zna sve, možda još od početka romana, iako to saznajemo tek pri kraju. I uopće ne izgleda da trpi. Naprosto – tolerira muževljev izvanbračni egzibicionizam. Zbog višeg interesa, djece, karijere, starosti? Zamalo da očekujemo da će se pohvaliti kućnim prijateljima: znate, naša ljubavnica je ljepša od vaše…

Žena, supruga, dakle, nije akter drame. Napetost međutim nastaje baš tamo gdje bukti strast: ljubavnici se razjedaju ljubomorom, raskalašeno se časte uzajamnim optuživanjima, histeričnim ispadima, razbijačkim transevima, ucjenjivanjem, vrijeđanjem, prijetnjama, psovanjem, paranoičnim uhođenjem. Što li ih je spojilo? Zašto se ne mogu razdvojiti?

Na tankoj granici apsurda, na korak preko ruba društvene korektnosti, onkraj moralnosti i s dubinski izvrnutim poimanjem ljubavi - tim se trusnim područjima kreću likovi ovog romana, jednog od doista rijetkih u domaćoj književnosti koji će okolni svijet i njegove dnevnopolitičke, socijalne i nacionalne uvjetovanosti hladno ostaviti po strani, dati im tek ulogu nevažnih, slučajno zatečenih kulisa. Junaci će se pak sunovratiti u patološki mrak ljubavi i ljubomore, svodeći svoj odnos na golu i puku razmjenu strasti u jednom trenu, i potpuno šizofreno u drugom trenu objekt svoje žudnje tretirati kao smrtnog neprijatelja, ili kao neposlušnog roba koji se usudio skapavajući od žeđi pred oholim gospodarom popiti gutljaj vode. Potpuno su se, ti preljubnici, junak i junakinja ovog romana, izgubili u emocionalnom košmaru i kaosu. Tužno se čitatelju čini, ali oni toga nikako ne postaju svjesni, ne uviđaju da ljubomora i posesivnost poništavaju bit privlačne snage koja ih je spojila. Kao, voliš nekoga toliko da ćeš mu u trenucima rastrojenosti zbog njegova neprisustva, svjesno i htijući nanijeti zlo, misleći da će ga ta šteta, ta bol, ta izazvana neprilika, vratiti. Ponovni susret međutim ne donosi povratak u emocionalnu sigurnost i mir, već novi niz optužbi, opravdavanja, sumnjičenja, i tako iznova i iznova, u začaranom krugu, sve dok vrijeme, polako ali postojano, ne rasprši energiju te pogubne strasti.

Tri je za naše književne prilike roman doista nesvakidašnjeg ozračja, ne samo sadržajem i temom, već i stilskim postupcima. Dinamika pripovijedanja potpuno je usklađena s duševnim stanjima likova; višestruki tokovi svijesti smjenjuju se s neposrednim ili prepričanim dijalozima, i to je skoro sav tekst romana: nema suvišnih opisa, nema sitničave scenografije osim kad materijalna stvarnost postaje objekt provociranog djelovanja likova, mjesta odvijanja pojedinih prizora tek rudimentarno su naznačena. Prekomplicirano je, i sasvim dovoljno, ono što se zbiva u glavama dvoje ljubavnika, da bi se slika opterećivala još i vizualnim detaljima.

Romanu su pridodana dva ciklusa pjesama koje piše glavni lik: jedan posvećen njegovoj ženi, drugi njegovoj ljubavnici. Meni te pjesme ne znače baš puno, sorry, osim što podsjećaju na neke epizode iz romana, možda će vama biti drugačije. A možda su te pjesme, budući da roman ne završava jasnim stanjem stvari i čvrstim odlukama, nešto poput odjavne špice, možda samo nude vrijeme tijekom kojeg možemo promisliti je li takav odnos, opisan u romanu, uopće moguć, može li netko biti doista toliko lud da u nečemu što bi trebala biti ljubav istodobno priziva strast i svjesno izaziva patnju, da pruža i prima nježnost i neljudsku okrutnost u isti mah, je li to među njima uopće ljubav i što je to uopće ljubav.

(Objavljeno u Glasu Istre, 13. rujna 2008.)

- 20:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Usud krvi

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jurica Pavičić: »Patrola na cesti«, zbirka priča, VBZ, Zagreb, 2008.

Južnjaci. Svojeglavi, prgavi, temperamentni, nametljivi, konzervativni, pomalo zatucani, grubi, alkoholu skloni, plemenski odani, patrijarhalni, pomalo lijeni, zaluđeni nogometom. Možda doista pojma nemamo koliko doista istine i koliko temeljnih pogrešnosti ima u ovom nizu predrasuda o Dalmatincima. Svaki mikrosvijet ima svoje ekstreme, i na jednu i na drugu stranu, no zloća će ljudska rado generalizirati; ono što je vidljivo, odnosno ono što udara s naslovnica, večernjih vijesti i crne kronike, uzet će kao značajku čitavog tog svijeta, i tako se prema njemu odnositi, životareći na sigurnoj udaljenosti od njega. Tek ulazak u taj svijet otvara one prave oči, dopušta stvarnom spektru karaktera da se rastvori i popuni kockice u mozaiku tog šarenog mnoštva svega i svačega, svega što imamo i oko nas doma, ma gdje na kugli zemaljskoj bili.

Takav jedan ulazak u dušu Dalmatinaca daruje nam Jurica Pavičić ovom zbirkom priča. Ima, naravno, u ovim pričama likova koji se potpuno uklapaju u stereotipe i predrasude, ali ima i onih drugih, jednako autohtonih, koji se tim stereotipnim karakterima suprotstavljaju. Brat bratu, otac sinu, kćer roditeljima, prijatelj iz djetinjstva drugom prijatelju - sučelit će se uz ogromne duševne napore, počesto i nenadoknadive osobne žrtve, svojim bližnjima koji se prema njima ponašaju onako »kako je odvajkada i kako vazda treba biti«, svojim će životnim putem pokazati da ne mora uvijek biti tako »kako treba biti«, i da usud krvi nije konačan. I ljudima obilježenima porijeklom iskonska je osobina čovječnost, ona ne čuči kao latentna snaga već dominantno određuje svako ljudsko biće; ona je, a ne devijacija prenaglašena predrasudama, bit osobnog puta prema sreći i miru.

I zato su glavni likovi Pavičićevih priča najtužniji ljudi na svijetu. U njima samima sve štima: sustav vrijednosti kao da se ravna prema deklaracijama Ujedinjenih naroda, svakodnevica im je ispunjena sitnim, ali za druge neškodljivim porocima, na svome sudbinom određenom mjestu u obitelji, zajednici ili društvu oni funkcioniraju kao pouzdani kotačići velikog mehanizma. Ruzinave natruhe tome stroju što ima obaviti zadaću i ništa više od toga, korov tome vrtu što ima svake sezone donositi regularne plodove, dolaze iz najneočekivanijeg pravca, od najbližih i najmilijih, od obitelji i negdašnjih prijateljstava.

Kad umjesto oslonca ti sporedni likovi postanu klimave konstrukcije koje prijete da će i glavnoga junaka sa sobom povući u bezdan, on zna da također mora napraviti nešto »što se mora napraviti«, da nemilosrdno mora otfikariti taj uteg. Cijena je međutim prevelika, junak ili junakinja priče moraju u sebi mnogo toga pregristi i mnogo mostova za sobom spaliti, i znaju da će itekako požaliti jer uništavaju nešto što im je najdraže. Ili je – moglo biti najdraže, da se nije izrodilo u samodopadno čudovište koje opstaje sasvim nesućutno ujedajući također svoje najbliže.
Junaci Pavičićevih priča ponekad ni ne učine ono »što bi trebalo«, već nakon spoznaje da nešto drastično treba učiniti, umrtvljeno čekaju da se to dogodi samo od sebe ili da to učini netko drugi. Tuga tada nije ništa manja nego da su sami poduzeli korak. Usud krvi nosi svoj neminovni rasplet.

Većina se ovih priča aktivira nekim aktualnim događajem za kojim slijede prisjećanja glavnih junaka na obiteljske i osobne povijesti, u kojima se pak razotkriva niz frustracija proisteklih iz osobnih i obiteljskih odnosa. Prvu priču, Drugi kat, nebo, pripovijeda kćer oca poduzetnika, kojeg je insistiranje na osobnoj, ali vidno tradicijom uvjetovanoj viziji sretne budućnosti za obitelj, pretvorilo u tiranina od kojeg obitelj bježi. Deset, devet je priča o bračnoj idili koju iz temelja narušava preuzimanje skrbi za bolesnog oca. Skupljač zmija je ratna priča s fino razvijenim karakterima u kojoj se nevjerojatno suptilno razvaljuje granica između »manjeg i većeg zla«.

Naslovna priča, Patrola na cesti, kao simbole dvaju mentaliteta suprotstavlja dva brata, policajca i kriminalca, s čitavom širom obitelji između. I tako redom prema kraju, kroz epizode kojima su okidači radnje u ratnim zgodama, nogometnim i navijačkim doživljajima, svakodnevnoj egzistencijalnoj muci, odrastanju, starenju, bolestima ili pogibijama, moralnim padovima i grižnjama savjesti, niže se i oblikuje izuzetno osjećajan portret jednog podneblja, južnog svakako, južnjačkog nedvojbeno, ali svima bliskog i shvatljivog. Odlične su to priče!

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. kolovoza 2008.)
- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zaobilaznim putem do ostvarenja snova

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nina Mimica: »Lea ide u Hollywood«, roman, Naklada Baobab, Zagreb, 2008.

U stvarnom životu, Nina Mimica je redateljica koja je karijeru započela kao vunderkind u Italiji, a njen prvi dugometražni igrani film bio je evropska koprodukcija s najvećim budžetom posljednjih godina. Međutim, umjesto da joj prvi film »Mathilde«, s tako dobrim polaznim potencijalom, bude ostvarenje snova, njegovo stvaranje pretvorilo se u noćnu moru, a pune tri godine nakon dovršetka »zakopan« je makinacijama producenata i njihovih odvjetnika, i još uvijek se ne zna njegova sudbina.

Ako je s mukom stvarala svoj prvi film, Mimica je roman »Lea ide u Hollywood«, koji je nastajao kroz godine u kojima su o filmu odlučivali fiškali, nedvojbeno pisala s užitkom (takav dojam ostavlja njen tekst), a možda i s psihoterapijskim učinkom. Roman je, i na to upozorava bilješka na koricama, nadahnut stvarnim doživljajima redateljice u borbi za svoj vlastiti film, iako je, vjerojatno, romaneskna razrada avantura u svijetu show businessa poput vatrometa šarenija od stvarnosti. Čekanja, duga putovanja, zauzeti telefoni, sati i dani bavljenja papirologijom, dugi i mukotrpni sastanci, beskonačnost onog što se u svijetu filma naziva pripremama, u stvarnom životu ne može se preskočiti, te »sitnice« naprosto zauzimaju, i oduzimaju vrijeme. U romanu, ta se nužna zla mogu tek ovlaš naznačiti, i radnja može dalje.

A gibanje u brzom ritmu ovome je romanu skoro zaštitni znak. Glavna junakinja je mlada redateljica Lea, koja nakon studentskih uspjeha dobiva priliku snimiti visokobudžetnu multinacionalnu koprodukciju. Kao što naslov sugerira, Lea će na kraju završiti u Hollywoodu (zapravo neće, no to je malo komplicirano), ali će put do tamo biti vrlo, vrlo zaobilazan. Na tom svom putu Lea ima u rukama oružje koje sve obara s nogu: izuzetan scenarij o djevojčici koja vođena silama i znakovima prirode nadvladava balkansko ratno ludilo. I državne filmske komisije, i velike glumačke zvijezde, i neki (samo neki, u tome je caka, oni drugi su izvor problema) producenti osvojeni su tim scenarijem, put k ostvarenju sna započinje euforično, ali biva zakočen već skoro na početku: prljavija strana show businessa i filmske industrije ni u priznatom talentu ne vide prepreku za svoje makinacije. Novac caruje u tom svijetu, ne umjetnost; taj svijet ispleten je od tkanja moći, utjecaja, poslušnosti, ucjene i prijetnje; uvažavanje, pomoć i suradnja, ili barem pridržavanje potpisanih ugovora – u tom su svijetu tek puka tlapnja. Ali opet, ne kod svih, ima u filmskom svijetu i dobrih ljudi, pa Lea svoj film ipak snimi.

Roman je tako složen da od početka paralelno pratimo dva kronološka tijeka: Leinu borbu za snimanje filma i njeno nervozno iščekivanje kako će proći prva specijalna projekcija za američke distributere. Ovom potonjem Lea se prepustila u nekoj turističkoj zabiti Brazila, uvjerena da će premijera iskasapljene i od njenih izvornih ideja skoro potpuno očišćene verzije njenog filma, završiti katastrofalno, i da nikad više u životu neće moći snimiti film. U prvom će tijeku radnje Lea prolaziti doista svašta: ganjati Gerarda Depardieua po olujom uništenom filmskom setu u Portugalu, provesti romantičnu večeru s Jeremyjem Ironsom na setu u Rumunjskoj, doživljavati čudo za čudom dok se projekt filma oblikuje, a zatim stres za stresom dok se projekt raspada; no svašta će doživjeti i u drugom time lineu: naći će se pred uperenim pištoljima brazilske policije, prevariti muža, bit će Kraljica karnevala u Riju, u svega nekoliko dana više puta odustajati i više se puta ponovno vraćati ideji da se bavi filmom; naposljetku pobijediti na ribarskom natjecanju u rodnom dalmatinskom selu Mimice, mjestu koje se kao lajtmotiv provlači i kroz Leine doživljaje, i kroz njen nesretni film.

Dinamičan, zabavan, duhovit, poučan, takav je roman »Lea ide u Hollywood«. Trilerski je napet i stvarno može prikovati čitatelja, zadovoljit će i romantičnije dušice, ali i književne sitničavce svojim brzim rečenicama, izmjenama perspektiva, brojnim, no dobro vođenim likovima te jezikom i stilom koji i zabavljaju i zaprepašćuju svojom britkošću, domišljatošću, igrama riječima i duhovitim aluzijama. No, iza urnebesnog tijeka događaja, iza mnogih ironičnih komentara (i likova i pripovjedača), iza epizoda iz sfera snova ili fantastike, krije se i filozofska dimenzija ovoga romana, s mnogim pitanjima, ali i ponuđenim (iako ne uvijek prepoznatljivim) odgovorima o smislu i sadržaju života, ljubavi, odanosti, umjetničkog stvaranja, rata i mira, početaka i krajeva.

(objavljeno u Glasu Istre, 16, kolovoza 2008.)

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2014 (4)
Kolovoz 2013 (38)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (17)
Siječanj 2012 (18)
Prosinac 2011 (18)
Ožujak 2011 (9)
Prosinac 2010 (27)
Svibanj 2010 (11)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (22)
Veljača 2010 (9)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (30)
Rujan 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Preporuke za čitanje, ljeti na plaži, zimi na kauču, u svako doba u autobusu ili vlaku. No, ovdje će biti riječi isključivo o novijim proznim knjigama isključivo domaćih autora (s tu i tamo ponekom iznimkom), a blagu prednost imat će znanstvena fantastika i proza o Istri odnosno autora iz Istre, kada takvih knjiga bude. Ovaj blog je spin-off web-stranice "Knjiga za plažu" i istoimene rubrike u Glasu Istre.

Autor svih tekstova na ovome blogu: Davor Šišović, novinar Glasa Istre, na raspolaganju namjernicima i na matičnom blogu Bookaleta.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

IMGShack

eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Sve knjige za plažu

302. Danijel Bogdanović: Najveća igra u svemiru i šire

301. Ivica Došen Žuti: Krvop'ja

300. Robert Međurečan: Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

299. Zoran Pilić: Đavli od papira

298. Goran Skrobonja: Nakot

297. Davor Špišić: Samovar

296. Luka Bekavac: Drenje

295. Milan Ilić: Potpuna akustika

294. Miljan Marković: Tajna vile Moro

293. Ajla Terzić: Mogla je biti prosta priča

292. Karim Zaimović: Tajna džema od malina

291. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Poljubac žene-vješalice

290. Darko Tuševljaković: Senka naše želje

289. Branko Lučić: Čovjek koji je pao s neba

288. Mihaela Gašpar: Bez iznenadnih radosti molim

287. Adnadin Jašarević: Društvo tragača

286. Spomenka Pululu: Nomadi

285. Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

284. Pajo Pakšu: Crveni tata, bijeli zec

283. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

282. Tea Tulić: Kosa posvuda

281. Kemal Mujičić Artnam: Vrijeme ljubavi

280. Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno

279. Nora Verde: Posudi mi smajl

278. Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

277. Franjo Janeš: Formula za kaos

276. Grupa autora: […] (Lakuna)

275. Srđan V. Tešin: Ispod crte

274. Grupa autora: Bosanska kraljica Katarina

273. Grupa autora: Blizine, nigdine i fritule

272. Grupa autora: Kamovo novo ruho

271. Hrvoje Šalković: Nulti meridijan

270. Tina Šut: Koprena

269. Aleksandra Kardum: Pratim te

268. Adrijan Sarajlija: Manufaktura G

267. Nebojša Lujanović: Godina svinje

266. Igor Rajki: Stalak za poljupce

265. Mislav Pasini: Točka dezorijentacije

264. Ilija Bakić: Led

263. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

262. Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

261. Jovan Ristić: Godine u magli

260. Drago Orlić: Ispovijest jednoga kinoamatera

259. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Put do mora

258. Đorđe Bajić: Ostrvo prokletih

257. Tanja Mravak: Moramo razgovarati

256. Melina Kamerić: Cipele za dodjelu Oskara

255. Nada Gašić: Voda, paučina

254. Radmilo Anđelković: Legija Ida

253. Bekim Sejranović: Ljepši kraj

252. Radmilo Anđelković: Tabor na Kidisu

251. Aleksandar Žiljak: Božja vučica

250. Darko Macan: Koža boje masline

248. Boban Knežević: Otisak zveri u pepelu

247. Dora Kinert Bučan: Duše od gume

246. Gordan Nuhanović: Vjerojatno zauvijek

245. Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće

244. Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

243. Goran Skrobonja: Čovek koji je ubio Teslu

242. Zdenko Jelčić: U traganju za izgubljenim Narcisom

241. Adnadin Jašarević: Mit o Heleni

240. Denis Peričić: Netopir i črni ljudi

239. Ivan Sršen: Skela / Bajke iz automata za kavu

238. Marina Vujčić: Tuđi život

237. Tanja Radović: Ledeno doba

236. Edo Popović: Priručnik za hodače

235. Oto Oltvanji: Kičma noći

234. Zoran Tomić: Pričine i drugi umišljaji

233. Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

232. Boban Knežević: Poslednji Srbin

231. Slavoljub Stanković: Split

230. Zoran Pongrašić: Hi-fi fotelja

229. Sferakon 2010: Parasvemir

228. Julijana Adamović: Konzerviranje

227. Robert Vrbnjak: Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi

226. Viktoria Faust: Solarne mačke

225. Zoran Malkoč: Groblje manjih careva

224. Refik Mujezinović: Sevdali mantra

223. Grupa autora: Fan(tom)

222. Marko Mihalinec & Velimir Grgić: Kriza

221. Hrvoje Kovačević: Zvijer, anđeo, sudac

220. Nenad Rizvanović: Sat pjevanja

219. Rade Jarak: Tango

218. Mary Novosel: Ide ko putar

217. Danilo Brozović: Balkanska ruta

216. Nejc Zaplotnik: Put

215. Selvedin Avdić: Sedam strahova

214. Zoran Janjanin: Hazmat

213. Rudolf Lokas: Dupini za vjenčanja i sprovode

212. Irena Rašeta: Cabron

211. Ivan Pauletta - Corrado: Štorije iz Istre

210. Hrvoje Šalković: Kombinacija d.o.o.

209. Darko Macan: 42/Pročitaj i daj dalje

208. Vladimir Stojsavljević: Pula

207. Pajo Pakšu: Welcome shit pack

206. Grupa autora: Zvučni zid

205. Ivana Sajko: Povijest moje obitelji

204. Boris Veličan: Odavde do tralala

203. Josip Novaković: Prvi aprila

202. Ljubomir Damnjanović: Malteški šišmiš

201. Vesna Popović: Miran san do odredišta

200. Grupa autora: Zbirka priča o Flašu Gordonu

199. Srđan Valjarević: Komo

198. Maja Sačer: Božji grijesi

197. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Utjeha južnih mora

196. Damir Karakaš: Sjajno mjesto za nesreću

195. Tomislav Zajec: Lunapark

194. Dule Nedeljković: Ponedeljak

193. Marinko Koščec: Centimetar od sreće

192. Ivan Dimoski: Nježne usluge terenskog komercijalista

191. Zoran Pilić: Krimskrams

190. Rade Jarak: Crna svila

189. Alen Kapidžić: Noć uz Rijeku

188. Kristijan Vujičić: Udruženje za mravlje igre

187. Dorta Jagić: Kičma

186. Zoran Žmirić: Blockbuster

185. Bekim Sejranović: Nigdje, niotkuda

184. Milica Lukšić: Priče za tešku noć

183. Maša Kolanović: Sloboština Barbie

182. Goran Vojnović: Čefuri raus!

181. Boris Gregorić: Kali Juga

180. Siniša Pavić: Plačeš li to?

179. Grupa autora: Tragovima Bosanskog Kraljevstva

178. Sferakon 2009.: Strune nemira

177. Franjo Janeš: Noć mrtvih živaca

176. Nikola Stjelja: Užasi godišnjih doba

175. Damir Hoyka: Xavia

174. Veselin Gatalo: Priče za nemirnu noć

173. Max Marković: Zapisi starog šajzera

172. Jadranka Bukovica: Nepoznati u svemiru

171. Vlatka Jurić: O punom i praznom

170. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Palača i vrt

169. Ana Đokić: Recepti za sreću

168. Rade Jarak: Pustinje

167. Renato Baretić: Hotel Grand

166. Neven Ušumović: Makovo zrno

165. Nihad Hasanović: O roštilju i raznim smetnjama

164. Ljubo Pauzin: Slučajni bestijarij

163. Nebojša Lujanović: S pogrebnom povorkom nizbrdo

162. Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima

161. Ivan Gavran: Božja jednadžba

160. Vlatko Ivandić: Ljubavne priče iz grada kraj mora

159. Veselin Gatalo: Polja čemerike

158. Kruno Čudina: Bdjenje

157. Boris Dežulović: Poglavnikova bakterija

156. Sonja Gašperov: Cyber Zoo

155. Predrag Crnković: Beograd za pokojnike

154. Ernie Gigante Dešković: Serenijeva enigma

153. Bajam Ilkullu: Zapisi iz harema

152. Nataša Skazlić: Oni - humani bestijarij

151. Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): Dobitnik

150. Drago Glamuzina: Tri

149. Jurica Pavičić: Patrola na cesti

148. Nina Mimica: Lea ide u Hollywood

147. Andrea Pisac: Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem

146. Veronika Santo: Vrt pramčanih figura

145. Mario Rosanda Ros: SFumato

144. Emir Imamović Pirke: Tajna doline piramida

143. Sferakon 2008: Zmajev zlatni svitak

142. Dalibor Šimpraga: Anastasia

141. Hrvoje Šalković: Oko cucka pa na mala vrata

140. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

139. Željana Giljanović: Banana Split

138. Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

137. Zoran Vlahović: Strijelac 2

136. Boris Perić: D'Annunziev kod

135. Goran Bogunović: Ljenjivci i druge priče

134. Simo Mraović: Bajke za plažu

133. Tatjana Jambrišak: Nikad bivša

132. Zoran Pilić: Doggiestyle

131. Marijana Ogresta: Koliko košta gram

130. Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

129. Grupa autora: Bludućnost

128. Denis Giljević: Prodane dušice

127. Zdenko Mesarić: Garaža

126. Renata Valentić: Možeš malo glasnije?

125. Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića

124. Drago Orlić: Štorije od žalosti

123. Lada Žigo: Ljudi i novinari

122. Edo Popović: Oči

121. Ljiljana Filipović: Nestali ljudi

120. Damir Karakaš: Eskimi

119. Goran Dević: Snuff film

118. Zoran Pongrašić: Baba

117. Emir Imamović Pirke: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

116. Lucija Stamać: Mala sirena

115. Aleksandra Kardum: Spavaš li?

114. Damir Karakaš: Kako sam ušao u Europu

113. Vlatko Ivandić: Atelje pod morem

112. Mislav Pasini: Mrtva straža

111. Radenko Vadanjel: Dnevnik besposličara

110. Igor Grbić: Tajna Monkodonje

109. Nevidljiva proza

108. Ivan Vidić: Gangabanga

107. Predrag Raos: Vertikala

106. Damir Markulj: PMS ili Prava Muška Spika

105. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu

104. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored

103. Snežana Bukal: Milion, Libar Marka Pola

102. Sferakon 2007.: Trinaesti krug bezdana

101. Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

100. U mislima čupam borove

099. Zrinka Pavlić: Svijet & praktična žena

098. Alen Bović: Metastaze

097. Ivica Prtenjača: Dobro je, lijepo je

096. Dario Rukavina: Buddha u supermarketu

095. Robert Naprta: Vampirica Castelli

094. Blog-sf

093. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

092. Gordan Nuhanović: Posljednji dani panka

091. Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

090. Igor Kokoruš Lebowski: Muškarci su iz birtije, žene su s placa

089. Veselin Gatalo: Geto

088. Hrvoje Šalković: Pravi se da ovo nisi vidio

087. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna & Pušiona

086. Boris Perić: Vampir

085. Ad astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele

084. Krešimir Pintarić: Ljubav je sve

083. Viktoria Faust: Vampirski snovi

082. Boris Dežulović: Jebo sad hiljadu dinara

081. Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

080. Zoran Lazić & Tonći Kožul: Gori domovina – Steve i Samoula u Hrvatskoj

079. Veselin Gatalo: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

078. Stanko Andrić: «Povijest Slavonije u sedam požara», «Enciklopedija ništavila», «Dnevnik iz JNA»

077. Zrinka Horvat: Devet

076. Zoran Lazić: Kalendar

075. Boris Beck: Krila u koferu

074. Denis Peričić: Krvavo

073. Krešimir Pintarić: Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave

072. Aleksandar Hemon: Čovjek bez prošlosti

071. Ludwig Bauer: Biserje za Karolinu

070. Robert Mlinarec: Tkači snova

069. Josip Mlakić: Obiteljska slika

068. Zoran Lazić: Miss Krampus

067. Lucija Stamać: Labud

066. Zoran Vlahović: Frulaš

065. Zoran Lazić: Ljeto u gradu

064. Dubravko Jagatić: Dolce Vita

063. Renato Baretić: Osmi povjerenik

062. Libido.hr

061. Igor Štiks: Dvorac u Romagni

060. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 2

059. Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena

058. Boris Dežulović: Christkind

057. Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

056. Priča kratka ali slatka

055. Dalibor Perković: Preko rijeke

054. Davor Špišić: Kuke za šunke

053. Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber

052. Denis Peričić: Hrvatski psycho

051. Jadranka Bukovica: Ma koga se tiče

050. Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

049. Tatjana Gromača: Crnac

048. Davor Dužman: Štrigun

047. Sferakon 2004.: Zagreb 2094

046. Boris Perić: Groblje bezimenih

045. Slađana Bukovac: Putnici

044. Ivan Gavran: Sablja

043. Danijel Šah: Crni zid

042. Istrakon 2004.: Bolja polovica

041. Mario Berečić: Željezna horda

040. Edo Popović: Kameni pas

039. Sferakon 2002.: Alternauti

038. Sead Begović: Sanjao sam smrt pastira

037. Vanja Spirin: Treći nos

036. Marinko Koščec: Wonderland

035. Zoran Pongrašić: Nespretna krila anđela

034. Damir Karakaš: Kombëtari

033. Edo Popović: Izlaz Zagreb jug

032. Damir Karakaš: Kino Lika

031. Rade Jarak: Sol

030. Boris Beck: Metak u srcu Svetog Augustina

029. Zoran Mašović: Dogodilo se na današnji dan

028. Željko Maurović: Modeli mimikrije

027. Edo Popović: San žutih zmija

026. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 1

025. Simo Mraović: Konstantin bogobojazni

024. Igor Rajki: Katalog o božjim dostavljačima

023. Ekran priče_01

022. Vladimiro Gagliardi: Projekt Meduza

021. Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

020. Jelena Čarija: Klonirana

019. Vanja Spirin: Blago bogova

018. Ernie Gigante Dešković: Posrnuli

017. Ana Zubak: Samhain

016. Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

015. Živko Prodanović: Smrt u rimskim ruševinama

014. Rade Jarak: Termiti i druge priče

013. Ernie Gigante Dešković: Creatio

012. Berislav Majhut: Nezaboravna protiv slučajne sličnosti

011. Istrakon 2003.: Svijet tamo iza

010. Sferakon 2003.: Djeca olujnih vjekova

009. Vanja Spirin: Junačke zgode Junker'sa i Vailianta

008. Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

007. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

006. Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

005. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Gdje se noga spaja s drugom nogom

004. Davor Slamnig: Topli zrak

003. Darko Macan: Teksas Kid (i još neka moja braća)

002. Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

001. Dejan Šorak: Ja i Kalisto